Multimedija

Dana 27.06.2023. godine u prostorijama Uprave vrtića predstavnici Centra za socijalni rad Bar, direktorica ove ustanove, Biljana Pajović i i zaposleni angažovani na poslovima unutar Službe za djecu i mlade (Jadranka Dragović, Andrijana Raković i Adela Šabović) prisustvovali su radnom sastanku sa Upravom vrtića JPU "Vukosava Ivanović Masanovic".

Sastanak je održan na inicijativu Centra za socijalni rad, u cilju upoznavanja ove važne institucije o načinima prepoznavanja, prijave i saradnje u slučajevima porodične problematike i nasilja u porodici.

Pored navedenih predstavnika, sastanku su prisustvovali direktorica JPU " Vukosava Ivanović Masanovic", saradnici i najvažniji činioci predškolske ustanove - vaspitači, koji se nalaze na prvoj liniji rada sa djecom mladjeg uzrasta i predstavljaju važne činioce društva za preventivan i blagovremeni rad sa djecom.

Na sastanku, predstavljeni su i rezultati ankete za ispitivanje nasilja i zanemarivanja djece; postupanja prema djeci u slučaju razvoda ili smrti roditelja. Anketa je sprovedena elektronskim putem, a učestvovalo je 66 zaposlenih ( vaspitačice, stručni saradnici, prof.engleskog jezika, medicinske sestre i asistenti).

Cilj sastanka bile su smjernice za prijavu sumnje na nasilje i upućivanje na stručne službe koje rade u službi zaštite djece, kao i mogućnost kontinuirane saradnje u vidu zajedničkih organizacija budućih manifestacija i obilježavanja važnih datuma, kako za djecu, tako i za porodicu.

U okviru revizije prava na materijalno obezbjeđenje porodice, kao i posjete mjesnim zajednicima na teritoriji opštine Bar, stručne radnice Službe za materijalna davanja i pravne poslove u Centru za socijalni rad Bar (Dijana Miković, Azra Čindrak, Anita Adrović, Marina Šorović i Valerija Ivančević), kao i direktorica Centra Biljana Pajović, dana 13.06.2023. godine obišle su MZ Ostros.

Istog dana posjetile su i Curović Bejta, jednog od predstavnika ove mjesne zajednice, sa kojim ovaj Centar kontinuirano saradjuje, dugi niz godina, a sve u cilju pomoći mještanima Ostrosa. Gospodin Curović ovom Centru često pruža podršku prilikom terenskih obilazaka, imajući u vidu da dugo radi u pošti, te poznaje gotovo svakog mještanina ovog kraja, pruža podršku u dijelu komunikacije sa licima koja govore isključivo albanski jezik, a obraća se i u ime građana kojima je potrebna pomoć. 

 Ove godine, stručni radnici su u saradnji sa Curović Bejtom mapirali lica starije dobi, kojima je bila potrebna pomoć u hrani, a imajući u vidu ograničenja u dijelu isplate jednokratne novčane pomoći uoči izbora (lokalnih, predsjednickih i parlamentatnih), pomoć, tačnije pakete hrane obezbijedila je humanitarna organizacija Caritas, čiji su predstavnici takođe obišli lica koja žive na teritoriji ove mjesne zajednice, a žive u teškim materijalnim uslovima.

  U ovom trenutku, u čitavom Ostrosu ima samo devet (9) korisnika prava na materijalno obezbjeđenje porodice. Kao razlog za takvo stanje Curović Bejto navodi problem migracija iz ovog kraja: „U MZ Ostros živi sve manje i manje ljudi, trenutno je između 600 do 700 stanovnika.  Prije nešto više od deceniju je bilo i do 4 000 stanovnika. Većina njih pripada starijoj populaciji, a među njima mnogi su i ugroženi. Teško se živi, ovo je zapušten kraj.“

Na području Ostrosa nema nijedne fabrike, nema vode, česti su problemi i sa napajanjem strujom, mladi ljudi sve više gube nadu što se tiče zaposlenja, pa je mještana Ostrosa sve više u Americi nego u rodnom kraju.

Što se tiče mlađe populacije, njih nema ni 20 u Ostrosu.

Gospodin Curović navodi da je potrebno  samo da se ulaže, da bi na ovaj način i  država imala profit od ovoga. Upoznat je da  jedna nevladina organizacija posebno favorizovala ovaj lijep kraj,  da je bilo u planu pravljenje rute oko Skadarskog jezera, ali da je teško, da nema puta. Ovaj kraj je zona od posebnog interesa za razvoj turističke privrede, dio Skadarskog jezera od Virpazara do Ostrosa, a zatim i od Ostrosa do sela Ckla.

 Mještane Ostrosa u ovom trenutku uglavnom čini populacija starije dobi, te je veoma mali broj djece u ovoj kraju „Osnovna škola je imala 705 đaka, a sada ima 78 i to u 9 odeljenja. ( Tejani, Koštanjica, Bobovište, Centar, Arbnež i Ckla). Osnovna škola „Đerđ Kastrioti Skenderbeg“ i rasturena odeljenja– negdje ima jedan đak, negdje nema nijednog.  Ove godine, koliko je meni poznato, samo četiri đaka pohađaju prvi razred“, navodi Curović Bejto.

Po računima za struju, u Ostrosu ima 906 kuća, jer Curović Bejto u pošti dobija 906 računa. „Može se negdje desiti da neka kuća ima i 2 sata, ali mislim da ipak ima oko 900 kuća“ kazuje Curović Bejto.

Na pitanje predstavnika Centra, čime se bave ljudi u srednjim godinama, Bejto navodi da je to uglavnom pojedina sadnja,  pretežno je riječ o duvanu, luku-crnom i bijelom, zavisi  sve od doba godine, ali kako u Ostrosu nema ni vode, nema čime ni da zalije.

U razgovoru sa Bejtom saznajemo da se ljudi međusobno pomažu, ali ne uvijek. Ističe da ima humanih ljudi iz ovih krajeva, koji su se odselili za Ameriku, koji šalju pomoć, što je od velikog značaja za određenu populaciju koja živi u teškom siromaštvu.

Zaključci ove posjete su da ovaj način komunikacije i sagledavanja problema, kao i direktan kontakt sa predstavnicima mjesne zajednice  pokazaje odlične rezultate, jer često pojedina lica nijesu u saznanju koji oblici pomoći postoje, te da će se na obostrano zadovoljstvo ovaj vid saradnje i nastaviti. 

AUTOR: VJERA KNEŽEVIĆ VUČIĆEVIĆ 19.05.2023, 11:03 INTERVJU

Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bila je psihološkinja Milena Leković, iz Centra za socijalni rad. U fokusu razgovora bila je briga o odraslim i starim, sistemima podrške, problemima sa kojima se Tim za rad sa ovim licima najčešće srijeće i kako zajednički, uz uvažavanje i povjerenje, odolijevaju izazovima.

RB/BI: Među brojnim nadležnostima Centra za socijalni rad svakako veoma značajno mjesto zauzima briga o odraslima i starim licima. Bilo bi dobro da, na početku, objasnite ko ima pravo da vam se obrati za pomoć i na šta se konkretno te aktivnosti i, uopšte, način podrške odnosi?

Leković: Pravo imaju svi punoljetni građani a koji su u stanju socijalne potrebe, ili oni koji imaju izvjesnih problema, a potrebna im je stručna institucionalna pomoć i podrška. Obavljamo savjetodavni rad, a ukoliko je potrebno radi se i kontinuirano praćenje koji uključuje indvidualni plan zaštite za korisnika. Sprovodi se na osnovu opšteg cilja koji se vodi najboljim interesima korisnika na osnovu njegovog zdravstvenog, socijalnog i porodičnog statusa. Što se tiče prijave, i same potrebe za informacijama bilo kakve vrste koje pruža Centar za socijalni rad, korisnici se obraćaju u prijavnoj kancelariji gdje prijemni radnik uzima osnovne podatke, i sortira kojoj od naših službi građanin treba da se javislužbu gdje je zgodno da se radi. Najveće interesovanje vlada za smještajem u Dom za stara lica, a popularni su i savjetodavni razgovori i rad u toj oblasti. Prijemni radnik uvijek ima mogućnost da procijeni da li je u pitanju slučaj koji zahtijeva intervenciju, kao i da li je neodložna, hitna ili redovna… Neodložne intervencije se rješavaju u roku od 24 sata, hitne u 72 sata, a neka redovna procedura traje sedam dana od dana podnošenja zahtjeva. Ipak, nerijetko reagujemo i znatno brže, sve u interesu naših stranaka.

RB/BI: Ima li u Baru puno posla? Koliko imate korisnika na evidenciji, ili taj broj podliježe nekim čestim promjenama?

Leković: Što se tiče korisnika, ima ih prilično u velikom broju. Odrasla i stara lica pod starateljstvom, lica koja su smještena u Dom starih, na Kakaričkoj Gori, u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru, lica koja se nalaze na izvršenju krivičnih sankcija. Ukoliko dođe do smrti korisnika koji nema porodicu ili srodnike, organ starateljstva preuzima posmrtne ostatke i organizuje sahranu. U svim slučajevima radi se timski nalaz i mišljenje za svakog korisnika pojedinačno. Nalaz i mišljenje stručnog radnika daje se na osnovu potpune prikupljene dokumentacije i dijagnostičkog intervjua sa korisnikom, članovima porodice ili osobama koje su od posebnog značaja za korisnika. Evidentno je da je interesantan smještaj u Dom za stare, kao i starateljstvo nad odraslim licima. Za boravak u Domu za stare zainteresovana su, uglavnom, lica bez porodične podrške, koja imaju i finansijskih, materijalnih problema, nemaju sigurnost u smislu krova nad glavom, a eto, pogođeni starošću, pa i nekom bolešću, potraže podršku na našoj adresi. Centar za socijalni rad tada preuzima njihovo kompletno zbrinjavanje na sebe. Kada su u pitanju stari ljudi koji imaju potrebu za Domom, a u troškovima smještaja može da učestvuje porodica, sklapa se ugovor, pa je procedura značajno lakša. Postoje i liste čekanja, pa radimo individualne planove zaštite za svakog korisnika pojedinačno. Kasnije se radi na praćenju korisnika smještenog u ustanovi, ili ako je na porodičnom smještaju.

RB/BI: Jedna od svakako važnih aktivnosti je pružanje podrške licima sa invaliditetom. Sta podrazumijeva i koju proceduru lica iz te ranjive kategorije moraju slijediti da bi došli do pomoći Centra za socijalni rad?

Leković: Što se tiče lica sa invaliditetom, postoji socio-ljekarska komisija u našem Centru, koja se odnosi na prava iz socijalne i dječje zaštite. Ta prava uključuju ličnu invalidninu, potom dodatak za njegu i pomoć, koja podrazumijeva i subvenciju na električnu energiju, povlasticu na putovanja, tako da su ti mehanizmi dosta dobro razvijeni. Kada pričamo o osobama sa invaliditetom, tu spadaju ilica koja su lišena poslovne sposobnosti, to su odrasli i stari. Nakon što nam se obrate, uporedo sa Osnovnim sudom započinjemo proces koji podrazumijeva pokretanje postupka za izdavanje rješenja o poslovnoj sposobnosti. Licu se određuje privremeni staratelj u roku od 30 dana, ili do okončanja sudskog postupka. Procjena se radi uz stručnu procjenu vještaka, psihijatra, postupak je dosta složen. Nakon te procedure izdaje se pravosznažno rješenje da je lice lišeno poslovne sposobnosti. Sljedeći korak je određivanje starateljstva nad odraslim i starim licem. Oni nerijetko imaju psihičke smetnje, ili su pogođeni nekim neurološkim oboljenjima, prisutna je i Alcjahmerova bolest, demencija kod starih ljudi… Sistem podrške koju pruža Cntar za socijalni rad organizovan je sa ciljem da se uspostavi normalizacija daljeg toka života korisnika, odnosno štićenika, da bi se zaštitila njegova prava i interesi. Naakon ovog procesa ulazimo u postupak koji podrazumijeva određivanje staratelja, za kojeg se obično bira  neka bliska osoba ili srodnik. Slijedi uzimanje izjava, prikupljanje dokumentacije, radi se dijagnostički intervju, kućni obilazak. Jasno je da je to prilično složen, jako ozbiljan proces. Obično ljudi kad se kaže „starateljstvo“ misle isključivo na djecu, ali ono postoji i nad starim licima, a sve u svrhu zaštite njihovih prava i interesa.

RB/BI: Milena, svjedočimo da i na globalnom nivou zloupotreba alkohola, droge i drugih opojnih sredstava, uzima sve više maha. Na koji način pomažete i onima koji su upali u to vrzino kolo, a koji mehanizmi su vam na drugoj strani na raspolaganju kada govorimo o njihovim porodicama koje su, nesumnjivo, takođe žrtve?

Leković: Tačno je to što ste kazali. Svi su žrtve, i korisnici psihoaktivnih supstanci i, nažalost, njihove porodice. Brojne  edukacije i regionalne seminare na te teme (na kojima su predavanja držali renomirani stručnjaci), su naši stručni radnici pohađali, tako da imamo korisna znanja. Ipak, u situacijama kada smo u mogućnosti, biramo da one koji nam se obrate za savjet i podršku, uputimo na Kakaričku goru. Postoji povoljnost da su, kada korisnik prvi put dolazi na liječenje u instituciju, znatno smanjeni troškovi – ne plaća se kompletna cijena tretmana, već Ministarstvo pomaže da se oni umanje. Tretman traje oko godinu i veoma je efikasan. Veliku ulogu igra angažnam radnookupacionih terapeuta. Međutim, na taj korak se rijetko ko odluči. U principu, vrlo često dolazi do prekida boravka, malobrojni su oni koji ostanu cijelu godinu. A što se tiče porodica, baš onako kao što ste Vi rekli, pravo vrzino kolo, nekako korisnik psihoaktivnih supstanci „povuče“ za sobom i porodicu i prijatelje. Opet, s druge strane, ne smijemo zaboraviti da je bolest zavisnosti takođe bolest. E sad, naše društvo ima dosta predrasuda, pa nije uvijek raspoloženo da pomogne, imajju potrebu da etiketiraju, da kažu „to je narkoman, ne možeš da mu vjeruješ“. Mi u Centru znamo koliko im je teško i trudimo se da pružimo maksimalnu podršku, kako zavisnicima, tako i roditeljima koji su takođe stigmatizovani.

RB/BI: Da li bližnji imaju sklonost da minimizuju problem? Moji susreti sa članovima familija koje se bore sa ovim pošastima govore da umiju da kažu „ma, nije to tako strašno – pa on samo s vremena na vrijeme popije, ma, on samo uživa marihuanu, ne uzima neke jače droge“… Nekako čini mi se da se uljuljkuju?

Leković: Pa jeste, dobro ste primijetili, oni u početku vjerovatno sve to dožive kao nešto strašno, to je naša praksa i pokazala. Tada se i otvore i kažu sve svoje probleme… Međutim, kako vrijeme odmiče, postaju nemoćni da rješavaju probleme, pa onda, valjda, tražeći opravdanje za postupke zavisnika, nastoje da ih pronađu i za sebe. To je začarani krug. U suštini, psihološka podrška koju mi pružamo zaista može da bude korisna, jer je nekad ljudima jako bitno da ih saslušate. Dođu, ispričaju svoju priču, mi im damo smjernice, savjete. Olakšaju sebi razgovorom sa stručnim licem, što je potpuno drugačije nego kada muku podijele sa srodnicima. Kod nas, jednostavno, nema predrasuda, postoji veliko razumijevanje, želja da se pomogne, takonda se onda valjda i oni opuste i nekako im bude lakše. U vezi sa ovom temom, interesantna je knjiga „U svijetu gladnog duha“ koju je napisao Gabor Mate. On je vrlo aktuelan psiholog koji se bavi isključivo ovom problematikom. Interesantno je kakva je njegova percepcija i način na koji objašnjava stanovište da je svaki korisnik psihoaktivnih supstanci, zapravo imao ili ima neku traumu i da je uzrok uvijek bol. Zanimljivo je sagledati i iz te perspektive šta navodi mlade ljude da počnu sa korišćenjem, a onda i da nastave. Stanovišta sam da niko ne krene sa namjerom da postane zavisnik, već svi imamo osjećaj da stvari u životu možemo da kontrolišemo, da ispratimo. Da li smo nedovoljno edukovani ili jednostavno nesvjesni da to ne može, da su to neki procesi koje kasnije više kontrolišu hemijske supstance, nego što je naša volja dovoljno jaka da im se odupre, nisam sigurna.

RB/BI: Kazali ste da je poslije razgovora sa vašim timom, ljudima koji se odluče da dođu u Centar za socijalni rad da se posavjetuju, iznesu probleme, lakše? A, kako je vama? Koji je vaš sistem odbrane? Kako štitite sebe da vas emocije previše ne ponesu i da se na kraju radnog dana ne osjećate loše?

Leković: To je jako teško, iako mi svakodnevno radimo sa različitim profilima ljudi, susrećemo se sa različitim životnim, porodičnim problemima. Svi dođemo u fazu „sagorijevanja“, kada jednostavno shvatimo da nema više – to je to, „no limit“… Ovaj posao je, iskreno da Vam kažem, čudan. Postanete „inficirani“, koliko god vam bude svega preko glave, kažete „neću više, ne mogu ovo da nosim kući“, ali to se nosi sa sobom. Ne možemo se nikad u potpunosti ograditi, tako da nekad ujutru kad sjednemo u kancelariji, uz komentare kako smo spavali, kako će da počne radni dan, uvijek imamo sličnu priču „sinoć sam razmišljala, pa mogli smo možda ono da uradimo, ili trebali bi danas da pošaljemo dopis tome i tome da se taj problem riješi“…  Ali, da je problematika teška – jeste, zaista je teška, i teško je održavati taj nivo profesionalnosti kada dođe stranka, kada priča svoju potresnu životnu priču, a da vi ostanete onako pribrani. Mi se trudimo, koliko god možemo, da sačuvamo taj stav, da ljudi shvate da mogu da računaju na nas, da se emocionalno ne srušimo s njima. Eto, tako je u našoj profesiji.

RB/BI: Porodica je, nažalost, odavno prestala da bude ono što je u nekim stabilnijim, i mogu slobodno reći, i srećnijim i zdravijim vremenima bila. Svjedočimo sve većem broju zanemarivanja, zlostavljanja, nasilja, koje ne mora nužno da bude fizičko. Jasno je da Centar za socijalni rad ne raspolaže mehanizmima uz pomoć kojih neke druge službe tim devijantnim društvenim pojavama nastoje stati na put. Objasnite nam  šta građani mogu očekivati kada se vama obrate u ovakvim slučajevima? Koji je vaš sistem podrške, šta možete uraditi?

Leković: Postoji dežurni telefon u našem centru koji je dostupan 24 sata za neodložne intervencije, kada neko hoće da prijavi nasilje, pa čim dobijemo prijavu nasilja odmah reagujemo. To je protokol o nasilju da bez izuzetka, bez obzira na vrijeme, koje je doba noći, automatski otvaramo slučaj, i tu smo jedna karika u lancu. Tu su uključene i zdravstvene institucije i policija, tako da tom zajedničkom saradnjom nađemo dobar mehanizam i dobro rješenje koje je u najboljem interesu tog korisnika. Ono što sam Centar radi, jeste da tim žrtvama pruža besplatnu pravnu pomoć. Pratimo ih na sudu, uvijek smo u toku dešavanja, odlazimo na teren. To su uvijek neke spontane situacije, i svaki je slučaj za sebe, koji iziskuje negdje manje, negdje više angažovanja, a često se dešava da se žrtve povuku. Bude mi jako žao, posebno kad su stara lica u pitanju, jer oni imaju utisak da moraju biti svojoj porodici na usluzi i ono što bi mi podveli pod nasilje, oni tako ne tretiraju, jer ga ne shvataju kao nasilje.

RB/BI: Možda to doživljavaju kao lični poraz – „eto imam toliko godina, a došao sam u situaciju da me maltretiraju i muče oni koje najviše volim“?

Leković: Jeste, jeste, baš to se dešava. Ipak, na drugoj strani, ljudi biraju da ćute o tome, oni na neki svoj način prerade to što se dešava u porodici, stave pod tepih. Jednostavno, skloni smo da to radimo, nije to ništa neobično. Podsjećam, međutim, da postoje „sigurne kuće“ i smještaj u dom koji mogu da daju adekvatnu i dobru zaštitu. Radimo i individualni plan zaštite za korisnika preko kojeg se odredjuje neki opšti cilj, a uključuje i snage korisnika. Slijede aktivnosti podrške koje će se sprovode sa odgovornom koja može da pruži podršku u tom momentu. Kompletan proces se definiše svojevrsnim planom zaštite, čija se dinamika redovno prati i žrtva, što se toga tiče, zaista može da ima povjerenja u sistem, jer je više nas uključeno, nikad ne radimo samostalno. Nema tu nikakve sujete, naprosto borite se, zovete, gledate kako ćete najlakše da riješite gorući problem u tom trenutku.

RB/BI: Osim toga što ste stručnjaci, vi ste i prijatelji tim osobama u tom njihovom teškom momentu kada se odluče da se vama obrate za pomoć.

Leković: Pa jesmo, znate, oni se otvore, jer kad već dođe dotle da prijave nasilje, to je već veliki korak. Priča se otvori, a sa njom i prava Pandorina kutija, izađe na površinu mnogo više stvari nego što se znalo, pa onda razgovor bude u tolikoj mmjei povjeljiv da se po prvi put kažu neke stvari. Nekad ljudi naglas izgovore ono što dugo ćute i trpe i to podijele sa nama, što je jako značajno, jer od tog prvog kontakta i razgovora, koliko je korisnik otvoren, iskren, mnogo toga zavisi. Isključivo tako možete iz više uglova da sagledate situaciju, da pronađete pravo rešenje, da uključite ponekad i porodičnu podršku, ako postoji neko, a postoji uvijek. Poruka je da ljudi treba da se osnaže i da ne trpe.

RB/BI: Milena zadržaću se i dalje kod porodice – kako i u kolikoj mjeri možete izaći u susret trudnicama bez porodične podrške i odgovarajućih uslova za život, a kako podržavate samohrane roditelje koji imaju isti problem?

Leković: Što se tiče Vašeg pitanja, osvrnuću se na uslugu koju i mi imamo, a zove se porodični smještaj. Nedavno smo je promovisali, a Radio Bar i Bar Info su zaista korektno ispratili taj događaj. Ta usluga je jako dobra iz razloga što postoje ljudi koji zaista imaju želju da pomognu. Imaju i simboličnu naknadu za to, ali nije im uvijek to cilj. Problem je što nemamo dovoljno nesrodničkih porodica, odnosno nesrodničnog porodičnog smještaja. A, opet s druge strane, doznamo, obično kasnije, da o tim ljudima zapravo brinu njihovi prijatelji, komšije, koji se nikad ne sjete da to kažu, da dođu u Centar za socijalni rad, pitaju da li postoji još neki vid podrške da ih osnaži u smislu podrške osobama koje su u potrebi. Kada su trudnice u pitanju, sarađujemo i sa nevladinim organizacijama, zavisi da li je visok, nizak, srednji nivo nasilja ili nekog problema drugog tipa, kao i zbog čega ta odbačenost od porodice. Uđe se tako u jednu kompleksnu priču, koja zahtijeva da se razvijaju drugi sistemi, mehanizmi kako bi se problem riješio. A što se tiče samohranih roditelja, Služba za djecu i mlade dala bi bolji odgovor. Oni u toku, recimo, brakorazvodnih pranica zaista dobijaju podršku koja se tiče roditeljstva, postoje brojni načini da se oni osnaže. Dok sam radila u toj Službi javljali su se i samohrani roditelji kojima je bračni partner preminuo. Upravo je njima jako teško zato što su ostali sami sa djecom, pa im savjet od stručnog lica zaista dobro dođe. strane dobro dođe.

RB/BI: Milena, osim tema o kojima smo govorili, a ticale su se prvenstveno brige o odraslim i starim licima, koje biste još posebne okolnosti i vrste socijalnog rizika izdvojili, kada je u pitanju socijalna zaštita? Na šta vi u Centru za socijalni rad, stavljate poseban fokus?

Leković: To je uvijek siromaštvo, niski prihodi, ljudi koji su u stanju socijalne potrebe, koji nemaju ni stalno zaposlenje, niti nekretninu, imovinu. Tom problematikom se bavi Služba za materijalna davanja se time bavi. Dodjeljuju jednokratnu pomoć, pakete hrane… Kada govorimo o posebnim okolnostima sa kojima se srijećemo u Službi koja se brine o odraslim i starim licima, moram se osvrnuti i na problem beskućnika. Sa njima je komunikaciju najteže uspostaviti i riješiti njihov socijalni status. Napominjem da za bilo kakav rad sa tom populacijom mora postojati volja sa njihove strane. Dolazimo u situaciju da se spočitava kako institucije po tom pitanju rade malo ili nimalo, a osnovni problem je što je nama potrebna saglasnost od strane tih lica. Ispričaću jednu zanimljivu situaciju koju sam imala na terenu. Pozvao nas je sugrađanin koji je kazao da se na jednoj zelenoj površini u centru grada, već dva dana nalazi jedno lice. Izašli smo na teren sa namjerom da vidimo o čemu se radi, da čovjeku ponudimo neku podršku, pomoć, posredujemo, iznađemo najbolje rješenje. I, sjećam se, simpatičan mi je bio taj susret, jer kad sam mu prišla, predstavila se, rekla iz koje institucije dolazim, zbog čega sam tu, on me pitao „pa dobro, je li ovo tvoja zemlja?“. Ja kažem „pa, nije“, a on će meni „ja sam slobodan građanin, mogu da sjedim gdje ja hoću, ispod kog drveta ja hoću“, što i jeste zapravo tako. Sjećam se tad smo obavili kratak razgovor i na kraju smo shvatili da čovjek ima svoju baraku, pa smo ga posle i obilazili, ali nije htio da primi nikakvu pomoć. U našem okruženju ima ljudi u socijalnom riziku, u vezi sa čim bi moglo više da se radi, da postoje prihvatilišta. Ovako, za sada, nemamo razvijene resurse, ali se trudimo da nađemo neko rješenje. Nekad se, nažalost, situacija predimenzionira, ispostavi se da nije toliko strašno. U ovom slučaju, sve se završilo na najbolji mogući naćin – čovjek nije bio agresivan, ali, sa neke strane razumijem i zabrinutost roditelja djece koja su se igrala na livadi gdje je on dugo sjedio…

RB/BI: Koliko stručnih lica, edukovanih za ovu problematiku radi u Centru za socijalni rad, i kojeg su oni obrazovnog profila?

Leković: Mi smo, prije svega svi voditelji slučaja, a što se tiče konkretno Službe za odrasla i stara lica, tu je rukovodilac službe specijalni pedagog Dajana Vujisić, onda socijalna radnica Ivana Bošković i ja, to je trio koji postoji odavno i otkad su se te službe 2016. godine odcijepile, radi nas troje. Uvijek treba više radnika, ne samo u našoj, nego u svim službama u Centru. Snalazimo se, radimo dobro i organizovani smo dobro, sasvim korektno funkcionišemo, tako da nema nikakvih problema, jedino je zaista nezgodno kad bude neki veći nalet posla. Prije nekoliko dana smo primili preko deset stranaka, a gledamo da svima izađemo u susret.

RB/BI: Ima li prostora da recimo angažujete saradnike?

Leković: Što se saradnika tiče, uvijek ih imamo, sarađujemo sa Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, sa resprnim Ministarstvom. Po potrebi imamo i svog supervizora, tako da ne mogu da kažem da fali kadra. Dešava se da je jedna koleginica u sudu, druga u policiji, treća dežurna, ali smo naučili da se snalazimo i u tom haosu, jedni drugima izlazimo u susret.

RB/BI: Koji su problemi i poteškoće najučestaliji, a koje najteže rješavate?

Leković: To su odrasla i stara lica bez dokumentacije. Ima puno situacija da dobijemo poziv iz bolnice da je neko lice na bolničkom liječenju, a kad odemo da obavimo razgovor njim ili ljekarima, naiđemo na zid, zato što osim osnovnih podataka – ime i prezime, nemamo ništa drugo. Nažalost, postoji i taj problem da ljudi po 20, 30 godina žive u Crnoj Gori, a nemaju riješenu dokumentaciju, a neki čak ni privremeni boravak, ili im je istekao. Da bi se pružila bilo koja vrsta socijalne usluge, moramo imati adekvatnu dokumentaciju, tako da se, pored ljekarskih izvještaja, mora utvrditi nečiji identitet. U tim situacijama nudimo jednokratnu novčanu pomoć, zbrinemo ih na neko vrijeme, ali ostaje problem. Ti postupci se nikad ne rješavaju brzo, a komplikovane procedure u smislu slanja dopisa ambasadama, čekanje na odgovor, nas koči u poslu, jer zahtijeva vrijeme. Taj mukotrpni posao dodatno usložnjava ako je u pitanju staro lice koje ima potrebu za nekom zdravstvenom podrškom, pa mora biti zbrinut, njegovan, neko ga mora obilaziti…

RB/BI: Smatrate li da bi bilo korisno da se uključe neki noviji sistemi podrške, ili su ovi kojima Centar za socijalni rad trenutno raspolaže, sasvim dovoljni?

Leković: Svakako da bi bilo dobro. Još uvijek nemamo uslugu Dnevnog boravka, o kojoj se dugo priča to se dugo priča, ali još uvijek nije ništa realizovana. Mislim da bi zaista bilo značajno da se otvori Dom za stare u južnoj regiji, koja je, svjedoci smo, dosta naseljena. Što se tiče domova, imamo Dom „Grabovac“ u Risnu, skoro je otvoren Dom u Nikšiću, postoje domovi i u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju. Tako da je sjeverna regija u tom smislu razvijenija. To je nešto što bi zaista bilo mnogo, mnogo značajno našim korisnicima, posebno što eto među njima i puno ljudi koji boluju od astme, kojima prija primorska klima, pa je Dom u Risnu previše opterećen. Uvijek su velike liste čekanja za smještaj.

RB/BI: Milena, na kraju razgovora bilo bi dobro da nas informišete, koje je radno vrijeme sa strankama Centra za socijalni rad u Baru?

Leković: Radno vrijeme je kako naše, tako i sa strankama, od 7 do 15, izuzev pauze, tako da u bilo koje vrijeme mogu doći i posjetiti nas. Ponovo podvlačim da postoji dežurni telefon, pa u situacijama kada su neodložne intervencije, korisnici mogu da pozovu. U redovnim situacijama svaki radni, bilo koje vrijeme, vrata Centra za socijalni rad su otvorena za sve.

Preuzeto sa: Leković: Najvažniji su timski rad, povjerenje i empatija (barinfo.me)

Sadržajnim i raznovrsnim programom, u čijem fokusu su bila djeca i porodica, danas je u Domu kulture u Baru, u organizaciji Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, obilježen 15. maj – Međunarodni dan porodice.

O ulozi i značaju porodice kao osnovne socijalne jedinice, afirmaciji porodičnih vrijednosti, jednakosti između polova u okviru porodice, te njenoj zaštiti i izazovima sa kojima se suočava na tribini govorili su direktorica Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj Biljana Pajović, potpredsjednica Opštine Bar mr Tanja Spičanović, sekretar Sekretarijata za sport i mlade Opštine Bar i istaknuti sportista Goran Simić, psihološkinja mr Andrijana Raković, pedagoškinja Milanka Okuka, socijalna radnica Jelena Čejović, Ervin Hadžiburić ispred NVO Orijent.

Tribina je okupila i predstavnike tri najveće vjerske zajednice u gradu, te su na temu porodice i izazovima sa kojima se porodica susreće u 21. vijeku govorili imam barski Mujdin ef. Milaimi, nadbiskup barski Rok Đonlešaj i sveštenik Pavle Božović, koordinator Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske. 

Tribinu su, prigodnim kulturnim programom, obogatili učenici OŠ “Meksiko”, djeca iz PPU “Svetionik” i članovi KUD-a “Rumija” iz Bara.

Direktorica Centra za socijalni rad Biljana Pajović istakla je da je porodica najveći dar, ali i najvea odgovornost i ocijenila da je u savremenom dobu institucija porodice pred brojnim izazovima.

„Svakog dana treba da promišljamo značaj porodice, ne samo 15. maja. Institucija porodice danas je narušena, roditelji lako odustaju od porodice i braka pred prvom preprekom… Danas su sa nama predstavnici tri najveće vjerske zajednice u gradu i ta činjenica me posebno raduje. Svi su odmah privatili naš poziv“, kazala je Pajović.

Potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović je, govoreći o važnosti porodice i afirmaciji porodičnih vrijednosti, istakla da je povod današnjeg okupljanja obavezujuć u dvostrukom smislu.

„Ovaj dan je prilika da se podsjetimo na ulogu i značaj porodice, te da naglasimo da bez obzira na sve preobražaje u njenoj strukturi,obliku i veličini, funkcija porodice ostaje ista – ona je naše izvorište i utočište. Istovremeno, u obavezi smo da ukažemo na zabrinjavajuće stanje u pogledu porasta porodičnog nasilja i nasilja među đecom, porasta siromaštva i finansijsku nestabilnost koja značajno utiče na odluku mladih parova o zasnivanju porodice i stvaranju potomstva”, poručila je Spičanović.

Uz osvrt na negativne demografske trendove, Spičanović je afirmisala potrebu sistemskog djelovanja u pravcu osnaživanja porodice kojoj je, usljed velikih izazova i modernih trendova, neophodna podrška društvene zajednice.

„Porodica u kojoj se njeguju ljubav, bliskost, pažnja i povjerenje je osnov za razvoj srećnih, ostvarenih i zdravih pojedinaca, a takvi pojedinci su preduslov za izgradnju stabilnog društvenog okvira u kojem se njeguju sve različitosti”, naglasila je.

„Kada utkate porodične vrijednosti u oblast kojom se bavite uspjeh je zagarantovan. Porodica predstavlja stub rasta i razvoja svih nas, a podrška koja dolazi iz porodičnog okruženja od izuzetne je važnosti. I mene je porodica ‘gurala’ u životu“, kazao je Simić, ocijenivši i da su stanovnici Crne Gore, u poređenju sa nekim od država u regionu, znatno privrženiji porodici.

Ako je porodica zdrava i moralna, takvo će nam biti i društvo, ocijenio je Ervin Hadžiburić, ispred NVO „Orijent“.

„U svakodnevnom životu treba da se vodimo moralnim načelima. Postavio bih pitanja svima vama: Da lu ručate zajedno sa svojom porodicom? Da li jedan dan sedmično odvojite za druženje sa porodicom? Da li razgovaramo na kraju dana sa članovima naše porodice o tome kakav nam je bio dan u školi, na poslu?“, upitao je Hadžiburić, i osvrnuo se na statističke podatke koji pokazuju da je u Crnoj Gori prošle godine negativan prirodni priraštaj zabilježen u 17 crnogorskih opština. Ako tome dodamo činjenicu da su vidljive i migracije, jasno je da se toj problematici mora pristupiti hitno i sistematski.

„Poslednji je voz da se nađe rješenje. Treba da stimulišemo mlade da ranije stupaju u brak, zasnivaju porodicu, ali i da im kroz institucije sistema pomognemo da riješe stambeno pitanje“, smatra Hadžiburić.

Kao jedan od problema sa kojima se savremena porodica suočava, Hadžiburić navodi i medijski prostor u kojem su, prema njegovim riječima, previše zastupljeni ljudi koji po moralu ne bi trebali da budu zastupljeni.

„Na drugoj strani imamo profesore, naučnike, društvene djelatnike koji svojim primjerom mogu da pokažu kako možemo da budemo bolji… Onda imamo odgovor na pitanje zašto je stanje ovakvo kakvo jeste. Razumijem potrebu ljudi da zarade, ali moramo imati dozu ljudskosti da znamo koji je donji prag, linija preko koje se ne ide. Gdje je danas neki novi Dragan Radulović, Minja Subota, Branko Kockica, Životinsko cartvo? Moramo i o tome da promislimo…“, kazao je Hadžiburić i predložio da se organizovanjem određenih simpozijuma i seminara dođe do rješenja.

„Takođe, predlažem da u osnovnim i srednjim školama kao obavezan predmet buu uvedeni moral, etika i lijepo ponašanje“, predložio je Hadžiburić.

„Danas, nažalost, živimo u vremenu kada porodica gubi smisao i kada porodicu ovaj takozvani moderni svijet drugačije percepcira i formuliše da može biti porodica dva muškarca ili dvije žene. A to ne može biti. Uzvišeni Bog stvorio je Adama ili Ademu i Evu ili Havu, nije stvorio dva Adama ili dvije Eve…“, kazao je Milaimi i dodao da je u svim monoteističkim vjerama porodica osnovna jedinica društva i temelj ljudske zajednice.

„Bez porodice život gubi smisao… Da bi čovjek dostigao savršenstvo uslov je da uđe u brak, osnuje porodicu i poštuje pravila bračnog života. Moram da se osvrnem i na poslednja dešavanja u regionu a i našem Baru – sačuvajmo našu djecu, objasnimo im šta je vršnjačko nasilje i na koji način mu se suprotstaviti, objasnimo im šta je dobro a šta loše, provodimo više vremena sa našom djecom. Porodica je vaspitač broj dva, a vaspitač broj dva je škola“, kazao je Milaimi.

Nadbiskup barski Rok Đonlešaj ističe da uglavnom imamo vremena za sve ostalo, a za ono što je sveto – porodicu, nemamo.

„Najveći problem današnjice je vrijeme… Društvo se raspada kada se raspadne porodica… Dijete je dragulj koji se mora izbrusiti, a da li će se i kako izbrusiti zavisi od roditelja, da li će dijete dobiti svoju vrijednost i svoj sjaj“, kazao je Rokđonlešaj.

Sveštenik Pavle Božović kazao je da porodica u materijalističkom vremenu postaje samo jedno sredstvo za obezbjeđivanje sigurne starosti.

„Stvaram djecu da bi imao sjutra ko da me čuva kad budem stariji. Međutim, porodica je mnogo više od toga… Kao posledica materijalističkog shvatanja mnogi mladi ljudi odustaju od formiranja porodice, a oni koji je formiraju formiraju je što kasnije, sa što manjim brojem članova… Porodica je u krizi, ali ta kriza za nas zapravo može biti predivna šansa – da izađemo jači“, kazao je Božović.

Kako bismo izgradili stabilnu porodicu, ne treba da smo zagledani ni u sebe, ni u onog drugog, već da zajedno gledamo u pravcu vrline, dobrote, ljubavi, Boga, koji jeste ljubav.

„Onda ćemo pronaći to nešto što nas spaja i doći do funkcionalnih odnosa“, naveo je Božović.

Psihološkinja u Srednjoj stručnoj školi Milanka Okuka navela je da intelektualni, emocionalni, socijalni razvoj počinje u porodici i ono što je jako važno je da je porodica i duhovni i moralni temelj razvoja ličnosti.

„Osim toplog odnosa prema djetetu u porodici, da je željeno i voljeno biće, jako su važni i međusobni supružnički odnosi, jer istraživanja pokazuju da brojni poremećaji ličnosti i ponašanja potiču iz tih poremećenih supružničkih odnosa. Jako je važno da porodicu uredimo kao neki naš mikrokosmos, da bude zdravo okruženje, toplo, prijatno, da postoji međusobna komunikacija, uvažavanje, poštovanje, da razvijamo jaku radnu etiku. Važno je i da demonstriramo ljubav i poštovanje, iskrenost, velikodušnost, opraštanje unutar svoje porodice, kako bi djeca na osnovu toga što su te obrasce ponašanja stekli u porodici, kasnije primjenjivali van porodičnih okvira.“, navela je je.

Da je sve veći broj porodica sa različitim oblicima nasilja, potvrdila je socijalna radnica Jelena Čejović.

„Značajan je broj porodica čiji članovi koriste psihoaktivne supstance i time doprinose disfunkcionalnosti porodice. Našim radom u Domu zdravlja Bar trudimo se da doprinesemo kvalitetu života porodice, pružimo podršku razvijanju porodice i u mjeri u kojoj je to moguće preveniramo porodične disfunkcije, kao i da se razriješe razne situacije…“, kazala je Čejović, pohvalivši uspješnu saradnju Doma zdravlja sa Centrom za socijalni rad.

Psihološkinja u Centru za socijalni rad mr Andrijana Raković kazala je da je porodica osnovna ćelija budućnost, a da naša budućnost upravo zavisi od toga kakve su naše porodice.

„Naš rad se najčešće bazira na disfunkcionalnoj porodici. Problemi koji je uzrokuju su različiti – od alkoholizma, narkomanije, nasilje u porodici, ali i zanemarivanje najmlađih, ali ponekad i najstarijih članova porodice. Porodica bi trebala da bude mjesto gdje su svi sigurni, naročito djeca. Dijete usvaja obrasce ponašanja u porodici. Na konkretan rast i razvoj djeteta u psihičkom, emocionalnom pa čak i fizičkom nivou utiču vaspitni stil roditelja i atmosfera u porodici, kao i ponašanje samih roditelja“, kazala je Raković, istakavši da su roditelji najuticajniji modeli ponašanja za dijete.

Međunarodni dan porodice prvi put je obilježen 1994. godine pod sloganom “Da porodični dan ne čine stvari nego srdačni odnosi roditelja i dece“. Generalna skupština UN je proglasila ovaj datum kao dan promovisanja svijesti o važnosti porodice, podsticanja javnosti na pružanje podrške porodicama i ukazivanja na potrebu da se društveni resursi i planiranja usmjere u korist porodice, u cilju poboljšanja kvaliteta života svake jedinke i zajednice kao cjeline.

Događaj su realizovali Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, Opština Bar, Kulturni centar Bar i Dom zdravlja Bar.

Preuzeto sa: Međunarodni dan porodice obilježen u Baru - Primorski Portal

Dan porodice treba da obilježavamo svakog dana, kao i da njegujemo porodične vrijednosti i budemo svijetli primjer našoj djeci, kako bi nam i društvo bilo bolje, poručeno je sa Javne tribine koja je danas, povodom Međunarodnog dana porodice održana u Domu kulture. Osim brojnih i stručnih govornika koji su govorili na temu porodice, kao i o izazovima i problemima sa kojima se danas susrijeće, u programu su učestvovali i najmlađi članovi našeg društva – djeca iz PPU „Svetionik“, učenici OŠ „Meksiko“ i najmlađa postava FA „Rumija“.

Događaj je pjesmom „Djeca imaju pravo“ otvorio hor OŠ „Meksiko“. Okupljene je pozdravila direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj, Biljana Pajović istakavši da ovaj dan treba svakodnevno slaviti jer je, nažalost, porodica danas narušena.

„Prepoznali smo značaj ove teme i smatramo da moramo da govorimo o njoj svakog dana. Želim da se zahvalim Opštini Bar koja je bila naš partner u organizaciji ovako značajnog događaja. Jako mi je teško da govorim iz ugla direktora, funkcije koju trenutno obavljam. Ja sam prije svega roditelj, majka trogodišnjeg dječaka i moj život je podređen njemu. Kao što znamo, roditeljstvo je najveći dar, ali i najveća odgovornost. Po profesiji sam i socijalni radnik čija je profesionalna dužnost da vodi brigu o svim pojedincima u porodici koji se suočavaju sa različitim problemima i teškoća. U našem svakodnevnom radu prepoznali smo da roditelji lako odustaju od porodice. Kada naiđu na neki problem, oni ne daju šansu svom braku i zbog toga smo koncept današnjeg događaja osmislili tako da nam govore relevantni stručnjaci iz ugla svojih profesija koji bave samom porodicom“, kazala je Pajović, uz poruku roditeljima da u svim izazovima nađu vremena za svoju djecu, razgovaraju sa njima, da ih slušaju, i da budu primjer ne samo u kući, već i na ulici i zajednici, na poslu, jer samo na taj način možemo dati doprinos da gradimo bolje društvo za sve nas.

Potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović navela je da nas obilježavanje Međunarodnog dana porodice obavezuje u dvostrukom smislu.

„To je prilika da se dublje osvrnemo na ulogu i značaj porodice, da makar na kratko zastanemo u svakodnevnoj rutini i da se prisjetimo i osvijestimo što nam je to dragocjeno, jer je porodica naše izvorište i utočište, to je naš okvir koji je uvijek tu za nas, pogotovo u kriznim trenucima. Struktura porodice u savremenim okolnostima definitivno jeste preobražena, promijenjena, ali njena funkcija se ne mijenja. Danas vidimo da ljudi sve kasnije stupaju u brak, odlučuju se za manji broj djece, a nekad je stvar izbora da se ljudi odluče za samohrano roditeljstvo. Međutim, bez obzira i na veličinu i na oblik porodice, da li je potpuna ili nepotpuna, osnovna karakteristika koja je uvijek njena konstanta je ljubav. Porodica je tamo gdje je ljubav, gdje je bliskost, pažnja i povjerenje“, objasnila je Spičanović.

Ona je istakla da je ovaj dan prilika da se podsjetimo na važnost porodičnih vrijednosti i da ih svi zajedno slavimo. Osvrnula se i na trend negativnog prirodnog priraštaja koji je već dvije godine prisutan u našoj opštini i apelovala da svi utičemo kako bi se on zaustavio.

„Danas više nego ikada treba govoriti o porodičnim vrijednostima i konkretno djelovati u pravcu njihovog osnaživanja. Roditeljstvo je definitivno pred velikim izazovima i u velikoj krizi, a porodici je više nego ikada potrebna podrška društvene zajednice. Srećna porodica je osnov za zdravo i srećno odrastanje svakog pojedinca, a samo srećni pojedinci, koji su usvojili primarne i kvalitetne vrijednosti mogu biti osnov za izgradnju stabilnog i srećnog društvenog okvira. Zato smatram da sve društvene resurse treba usmjeriti u korist porodice i srećnog, ispunjenog i zdravog pojedinca“, poručila je Spičanović.

V.d. sekretara Sekretarijata za sport i mlade Goran Simić kazao je da je upravo porodica ono što ga je vodilo i guralo u životu, te da je zahvaljući njoj postigao vrhunske rezultate u sportu.

„Svi ti uspjesi, mogu sa sigurnošću da kažem, proizilaze iz podrške porodice i sigurno da sam talenat i kvalitet sportista ne bi mogao da dođe do izražaja da nemaju podršku svoje porodice. Porodica je stub života, pogotovo u Crnoj Gori, gdje braću od tetaka, stričeva, ujaka… zovemo braćom. Kada utkate vrijednosti porodice u bilo šta što radite u životu, onda je to sigurno zagarantovani uspjeh“, podvukao je Simić.

U ime NVO „Orijent“, organizacije koja ima dugogodišnju saradnju sa Centrom za socijalni rad, govorio je Ervin Hadžiburić. On je kazao da je porodica osnovni stub svakog društva, pa, ukoliko je porodica zdrava i moralna ili sa druge strane, devijantna i ima određenih problema, takvo će nam biti i društvo.

„Porodica je temelj svakog društva. Moralna načela su ono čime bi trebali da se vodimo, bez obzira na vjeru, naciju, rasu. U vremenu brzog života, kada svi jurimo za karijerama, biznisima, čini mi se da ponekad zaboravljamo na porodicu. Htio bih da svi zajedno postavimo pitanje da li imamo zajednički ručak sa ukućanima, nedjeljno jedan dan odvojen samo za porodicu, da li imamo zajednički zimski i ljetnji odmor (ukoliko smo u mogućnosti), da li svaki dan razgovaramo sa djecom i ukućanima kako su proveli taj dan na poslu, školi, vrtiću… Mislim da je ta komunikacija jako slaba i zbog našeg načina života udaljava nas jedne od drugih“, jasan je Hadžiburić.

On je kazao da medijski prostor jako loše utiče na razvoj djece.

„Na televiziji imamo mnogo rijaliti programa, mnogo onih ljudi koji možda po moralu ne bi trebali da budu zastupljeni, a na drugoj strani imamo profesore, naučnike koji svojim primjerom mogu da pokažu i podstaknu ljude i omladinu da budu bolji. Oni se zapostavljaju i tako dolazimo do odgovora zbog čega nam je društvo u stanju kakvom jeste. Ako roditelj ima više vremena za prijatelje, telefon, kafanu, a zapostavlja svoju djecu i dozvoli da ih odgaja televizija i telefoni, šta onda možemo da očekujemo. Taj problem je do nas i moramo da pogledamo sebe u oči i kažemo kako stvari zaista stoje. Treba da budemo samokritični, da se okrenemo ka djeci i budemo malo strožiji. Treba svi da se zapitamo, da krenemo od sebe, kakvi smo kao roditelji, kao djeca, supružnici, kolege, komšije, kakvi smo prema siromašnima, da li brinemo o njima… Jako je bitno da državne institucije, vjerske zajednice, NVO sektor i svi koji žele dobro našem društvu, iznađu rješenja kako da se prevaziđu ovi problemi i da se napravi odgovarajući plan i program za dalje“, podvukao je Hadžiburić i ukazao na činjenicu da danas nema programskog sadržaja sličnog onom kakav su nekad kreirali Dragan Radulović, Branko Kockica, Minja Subota…

Glavni imam barski ef. Mujdin Milaimi kazao je da porodica podrazumijeva zajednicu koju sačinjavaju muž, žena i djeca, istakavši da danas, nažalost, živimo u vremenu kada porodica gubi smisao i kada porodicu moderni svijet drugačije percepcira i formuliše.

„Porodica je jedan od najvećih emaneta koje je Allah Uzvišeni, povjerio na emanet ljudima. Vjerski i ovosvjetski život sa porodicom postaje lijep i uredan. Neoženjen čovjek je nepotpun. Porodica je nešto sveto i časno i svakome donosi dobro i korist. Prvi brak je sklopljen u džennetu (raju) između Adema(Adama) i Have(Eve). Zbog toga svaki brak sklopljen radi Božijeg zadovoljstva ima ukus dženneta (raja). U svim monoteističkim vjerama porodica je osnovna jedinica društva i temelj ljudske zajednice. Bez porodice, bez nastavka čovjekove loze, vjera se ne može živjeti, a život gubi smisao. Da bi čovjek dostigao savršenstvo uslov je da uđe u brak, osnuje porodicu i poštuje pravila bračnog života“, naglasio je Milaimi.

Nadbiskup barski msg. Rok Đonlešaj kazao je da je danas najveći problem u porodici vrijeme.

„Roditelji često nemaju vremena za svoju djecu, a kad neko nema vremena za nekoga, to znači da nema ljubavi, pa onda postane opasno. To je opasnost koja ugrožava današnje porodice i društvo, jer nađemo vremena za bilo što drugo, a za ono što je sveto često ga nemamo. Jako je opasno isključiti druge članove iz porodice, a to se nažalost događa. Čim se to dogodi, raspada se društvo, a ono se raspada onda kad se raspada porodica. Tamo gdje je zdrava porodica, tamo je zdravo društvo. Tamo gdje su ukućani zajedno, prisutna je ljubav i Bog“, objasnio je.

Đonlešaj je istakao i to da porodica nije nikada u krizi, već su u krizi pojedini članovi porodice – otac ili majka.

„Dijete je vrijednost koja je darovana ocu i majci. Dijete je dragulj, a on se mora izbrusiti da bi dobio svoj i vrijednost. Zato dijete nije nikad u krizi, i zavisi od roditelja kakav će dragulj izbrusiti. Samo preko oca i majke ono će dobiti vrijednost i sjaj, ali nažalost, često su roditelji ti koji zapadaju u krizu, jer izbjegavaju svoje obaveze. Dijete može neko drugi povesti u šetnju, u školu, nahraniti, ali niko mu nije u stanju pružiti ono što može majka – ljubav, to su u stanju samo roditelji“, naveo je nadbiskup barski dodavši da se danas mladi rijetko odlučuju na brak i ne žele dijete jer nemaju lijep primjer iz svog djetinjstva i boje se da i njihova djeca ne dožive to što su oni doživjeli.

Koordinator Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske, sveštenik Pavle Božović rekao je da se porodica nalazi u krizi koja može biti za nju šansa, ali i put propadanja. Božović je istakao i to da treba da skrenemo pažnju na odgovornost društva koje postavlja kriterijume koji dovode u pitanje sam smisao postojanja porodice.

„Kao posljedica materijalističkog načina, mnogi mladi ljudi uopše odustaju od formiranja porodice, a ako je formiraju to bude što kasnije i sa što manjim brojem članova. Svi ti podaci sa stopom razvoda brakova, nasiljem u porodici govore o toj krizi, ali ona može biti i predivna šansa da izađemo jači i bolji. Sve vjerske zajednice pozivaju da se vratimo drevnoj, Avramovskoj tradiciji. Hrišćanski oci i na Istoku i na Zapadu govore da je za porodicu potreban neko treći, a taj neko je Bog, koji ih spaja svim onim vrlinama. Između muža i žene ne može postojati ljubav ukoliko se u tu vezu neko treći ne umiješa – Bog kao neko ko će ih spajati. Smatram da i crkva i vjerske zajednice mogu da daju to nešto treće što nam nedostaje za ljubav, brak i roditeljstvo, što svi vidimo, a to je da odsustvo tog trećeg izaziva krizu u kojoj se nalazimo. Potrebno je da svi zajedno gledamo u jednom pravcu, pravcu vrline, dobrote i ljubavi, onda ćemo moći da pronađemo to nešto što nas spaja i funkcionalne odnose unutar nas samih“, kazao je.

Božović je decidan i da ako dijete vidi roditelje kako su smireni i skromni pred Bogom, kako poštuju i pažljivo slušaju božiju riječ, onda će se i ono samo ponašati tako.

Psihološkinja u Srednjoj stručnoj školi Milanka Okuka navela je da institucije, kao i cijela država, treba da ojača porodicu i afirmiše porodične vrijednosti.

„Intelektualni, emocionalni, socijalni razvoj počinje u porodici i ono što je jako važno je da je porodica i duhovni i moralni temelj razvoja ličnosti. Osim toplog odnosa prema djetetu u porodici, da je željeno i voljeno biće, jako su važni i međusobni supružnički odnosi, jer istraživanja pokazuju da brojni poremećaji ličnosti i ponašanja potiču iz  poremećenih supružničkih odnosa. Neophodno je da porodicu uredimo kao neki naš mikrokosmos, da bude zdravo okruženje, toplo, prijatno, da postoji međusobna komunikacija, uvažavanje, poštovanje, da razvijamo jaku radnu etiku. Važno je i da demonstriramo ljubav i poštovanje, iskrenost, velikodušnost, opraštanje unutar svoje porodice, kako bi djeca na osnovu toga što su te obrasce ponašanja stekli u porodici, kasnije primjenjivali van porodičnih okvira“, objasnila je.

Okuka je podvukla i da su porodične vrijednosti u krizi, te da se roditelji sve slabije bave vaspitanjem.

„Ono ostaje krajnja kategorija kojoj svi treba da posvetimo pažnju kako bi imali zdraviju omladinu, a samim tim i zdraviju državu. Porodica treba da odoli savremenim trendovima i izazovima, a imamo i krizu supružničkih odnosa koje se i te kako odražava na mlade ličnosti. Tu je i kriza rađanja i morala, vaspitanja. To su sve oblasti koje država treba dodatno da uredi, ali i svako od nas da da doprinos, kako bi porodica ojačala i bila temelj našeg društva“, decidna je psihološkinja.

Diplomirana socijalna radnica iz Centra za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja Jelena Čejović istakla je da se sve češće susreću sa porodicama u kojima postoje različiti oblici nasilja, ali i da je značajan broj onih čiji članovi koriste psihoaktivne supstance.

„Našim radom trudimo se da doprinesemo poboljšanju kvaliteta života, da pržimo podršku radi razvijanja zdrave porodice i da u mjeri u kojoj je to moguće, preveniramo porodične disfunkcije, da pomognemo članovima porodica da razviju vještine i razriješe krizne situacije u kojima se mogu naći. Značajna je saradnja različitih institucija, stoga ne mogu, a da ne napomenem saradnju Doma zdravlja i Centra za socijalni rad. Često kolege iz Centra organizuju konferencije slučaja na kojima razgovaramo, iznosimo mišljenja, tražimo moguća i nalazimo zajednička rješenja za koja se složimo da su najbolja. Naš rad se bazira na principima diskrecije, povjerljivosti i odgovornosti. Pored znanja i stručnosti, bitno je da istinski volimo naš posao, da volimo ljude i da ne otupimo na probleme i teškoće porodica koje nam se obrate za pomoć“, podvukla je Čejović i navela koji se sve servisi podrške pružaju u Domu zdravlja.

Psihološkinja Centra za socijalni rad Andrijana Raković objasnila je da je fokus njihovog djelovanja korisnik, a da bi ga bolje razumjeli i pružili mu podršku i pomoć, moraju ga sagledati kroz prizmu porodice.

„Porodica je osnovna ćelija društva. Ako bolje razmotrimo ovu definiciju, dolazimo do toga da društvo i budućnost našeg okruženja, upravo zavise od toga kakva je naša porodica. Naš rad se, nažalost, najviše bazira na disfunkcionalnosti porodice. Problemi koji se dešavaju i uzrokuju tu poavu su različiti, počev od alkoholizma, narkomanije, nasilja u porodici, ali i zanemarivanja i zlostavljanja naših najmlađih članova. Porodica bi trebala da bude mjesto gdje su svi sigurni, naročito djeca. Samo dijete polazi od toga da onako kako odrasta u svojoj porodici te vrijednosti treba usvojiti. To znači da na konkretan rast i razvoj, odnosno kako će se dijete razviti u psihičkom, emocionalnom, pa čak i fizičkom razvoju, utiče ne samo vaspitni stil samog roditelja, već i atmosfera u kojoj odrastaju, struktura, ali i ponašanje samih roditelja. Roditelji su najuticajniji model za jedno dijete. Jako je bitno da se poštuju članovi porodice, kako između supružnika, tako i između djece i samih roditelja. Granice i uloge treba da budu vrlo jasne, da se teži ka zdravom društvu“, kazala je, između ostalog Raković.

Ona je govorila i o nuklearnim, rekonstruisanim, ali i nepotpunim porodicama i njihovom uticaju na razvoj djece.

Događaj je lokalna uprava realizovala kao jednu od aktivnosti predviđenih Lokalnim akcionim planom socijalne i dječije zaštite i unaprjeđenja socijalne inkluzije, a koja za cilj ima podsticanje društvene brige o djeci i porodici.

Organizatori događaja bili su JU Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, JU Kulturni centar Bar, Opština Bar i JZU Dom zdravlja Bar.

Preuzeto sa: Srećna porodica – temelj za odrastanje zdravog pojedinca (barinfo.me)

Prepoznajući još odavno problem sve učestalijeg i većeg porasta vršnjačkog nasilja na teritoriji naše opštine, ali i na teritoriji cijele države i regiona, Centar za socijalni rad Bar je, u saradnji sa Upravom policije – Sektorom za suzbijanje maloljetničke delinkvencije i Opštinom Bar, tokom mjeseca marta 2023.godine realizovao „Nedelju prevencije protiv vršnjačkog nasilja“ i ovim povodom održao radionice u gotovo svim osnovnim i srednjim školama na teritoriji Opštine Bar.- - OŠ "Meksiko", OŠ "Anto Đedović"; OŠ "Blažo Jokov Orlandić"; OŠ "Jugoslavija"; Srednja ekonomska škola i dr. 

Uz saradnike iz Opštine i Uprave policije, učešće na ovim radionicama preventivnog i edukativnog karaktera, uzeli su  stručni radnici Centra za socijalni rad i to: Milena Leković, psiholog u Službi za odrasla i stara lica, Adela Šabović, pedagog- voditelj slučaja u Službi za djecu i mlade, mr Andrijana Raković, psiholog, voditelj slučaja u Službi za djecu i mlade i mr Vesna Jukić, psiholog, supervizor u Centru za socijalni rad. 

Cilj ovih radionica bio je jasan, a odnosi se na suzbijanje svih oblika vršnjačkog nasilja, posledice koje nasilje nosi sa sobom, kao i pomoć žrtvi nasilja, kada se nađe u takvoj situaciji.

Takođe, djeci su predstavljeni i načini i institucije gdje se i kako, može prijaviti vršnjačko nasilje, kao i koje su sankcije predviđene za djecu, učinioce vršnjačkog nasilja, ali i podrška koja je djeci neophodna u postupku oporavka od nasilja.

Planom aktivnosti Centra za socijalni rad Bar, a pozivajući se i na trenutne društvene okolnosti, stručne službe ovog centra će nastaviti sa proaktivnim pristupom, alarmiranjem javnosti i obilaskom škola i vrtića, kako bi se što više širila svijest o ovoj opasnoj društvenoj pojavi, koja, nažalost, ima stalni trend rasta i poprima „normalizujući“ karakter.

Biljana Pajović, direktorka Centra za socijalni rad i Jadranka Dragović, voditeljka slučaja u Službi za mlade, govoreći u Promenadi četvrtkom, o sve izraženijoj problematici – vršnjačkom nasilju, istakle su da sve institucije predano i pojačano rade na njegovom suzbijanju, ali da je za postizanje tog cilja ključno veće angažovanje porodice i zdrav ambijent u kojem djeca odrastaju. Pajović smatra da su zakonske odredbe u pojedinim slučajevima blage i nesvrsishodne, kao i da je neophodno izvršiti izmjene Zakona o postupanju prema maloljetnim licima.

„Zakon je donesen prije dvanaest godina, sa jednom izmjenom 2018. U međuvremenu, u našoj praksi uočili smo znatan porast nasilja među djecom, od kojih su mnoga povratnici u izvršavanju tog krivičnog djela. Na primjer, vaspitna mjera pojačanog nadzora pokazala se kao neučinkovita, prvenstveno zbog toga jer nam nedostaje saradnja sa roditeljima. Bez njih ne možemo postići boljitak, a, nažalost, imamo roditelje koji ne prihvataju da problem postoji (u posljednjem slučaju vršnjačkog nasilja u Šušanju, čuli smo da roditelji djece vinovnika nasilja, makar prvih nekoliko dana, nisu pozvali porodice povrijeđenih dječaka da se informišu kako su i da se izvine njihovim roditeljima, što jasno pokazuje njihov stav prema svemu). Zbog neefikasnosti mjere pojačanog nadzora, mi smo razmišljali o uključivanju prestupnika u humanitarne organizacije i ustanove, gdje bi bili podvrgnuti društveno korisnom radu. Nadam se da ćemo naići na odziv kod poslodavaca i u humanitarnim organizacijama, a već smo realizovali ovu aktivnost, sporadično i nedovoljno, sa Crvenim krstom, Sportskim i Kulturnim centrom“, kazala je direktorka Centra za socijalni rad Biljana Pajović.

Pročitaj više …

Danas se obilježava Međunarodni dan socijalnog rada. Tim povodom, za Radio Bar i Bar Info, govorile su direktorica Centra za socijalni rad Bar, Biljana Pajović, voditeljka slučaja u Centru za socijalni rad Bar, Jadranka Dragović i socijalna radnica u Domu zdravlja Bar, Jelena Čejović.

“Ove godine socijalni radnici širom svijeta obilježavaju 21. mart kao Međunarodni dan socijalnog rada. U skladu sa odlukom Međunarodne federacije socijalnog rada, ovaj dan se obilježava svake godine trećeg utorka u mjesecu martu, a usmjerava se na doprinose socijalnog rada društvu i dio je kontinuiranog dijaloga o tome kako se nositi sa socijalnim izazovima širom svijeta”, objašnjava direktorica barskog Centra za socijalni rad, Biljana Pajović. 

Ona podsjeća da je „humanost na djelu“ sinonim za socijalni rad. Humanost  ili čovječnost je, kako navodi, aktivan odnos prema ljudskim vrijednostima, posebno prema drugim ljudima. Humanost posebno podrazumijeva brigu prema ljudima koji nijesu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne ljudske potrebe.

“Socijalni rad, osim što je praktična, priznat je i kao naučna disciplina. Iako je kao naučna disciplina relativno mlada (od kraja 19. vijeka) ljudska težnja za opštim blagostanjem i dobročinstvom, kao jezgro socijalnog rada, stara je koliko i ljudski rod. Bitna odlika profesionalnog socijalnog rada jeste i njegova multidisciplinarna naučna zasnovanost. Socijalni radnici pomažu ljudima da se suoče sa mnogim izazovima, mogu da utiču da se život čovjeka promijeni iz korijena”, navodi Pajović.

Pročitaj više …

Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bila je magistarka Andrijana Raković, psihološkinja u Centru za socijalni rad. Tema razgovora je, vječito aktuelna – „Roditeljstvo i porodica“.

RB/BI: Susret u studiju Radio Bara otvorićemo pitanjem sa kojim problemima se najčešće srijeću roditelji današnjice?

Raković: Kao što je poznato, roditeljistvo predstavlja uvijek veliki izazov, prvenstveno iz razloga što svaki razvojni period u djetinjstvu predstavlja misiju za sebe. Svaki period nosi specifične potrebe i roditelj mora na njih da odgovori. Porodica u kojoj raste predškolsko dijete, ima za to doba uobičajne poteškoće i roditelji su u obavezi da pronađu način kako da se one što bezbolnije premoste. U periodu adolescencije problemi su značajno drugačije prirode, posebno iz razloga što se tada uticaj porodice smanjuje, a do izražaja dolazi uticaj društva, odnosno socijalne sredine.

RB/BI: Koliko i na koji način stručni tim Centra za socijalni rad može da pomogne i roditeljima i djeci?

Raković: Centar za socijalni rad prvenstveno radi savjetodavno, pružamo psihosocijalnu podršku i pomoć – kako djetetu, tako i kompletnoj porodici. Svako dijete je individua za sebe, tako da nemamo određene recepte, niti metode primjenljive za sve, već svako dijete iziskuje poseban rad.

RB/BI: Kada Vam se, Andrijana, roditelji obrate za pomoć, i koja je procedura ugovaranja susreta, kakav je tok samog procesa?

Raković: Svaki roditelj može da se obrati Centru za socijalni rad, bilo zbog neke informacije, ili pružanja konkretne stručne pomoći kada je u pitanju roditeljstvo. Istekla bih saradnju Centra za socijalni rad sa svim ostalim relevantnim institucijama koje, svakako, mogu da pomognu u radu, kako nama, tako i roditeljima – Centar za mentalno zdravlje, Savjetovalište pri Domu zdravlja, škole, kao i Centar za djecu sa posebnim potrebama.

RB/BI: Da li su roditelji iskreni, kakva su vaša iskustva? Jesu li spremni da priznaju greške i propuste?

Raković: Podrazumijeva se da je roditelj koji se obrati Centru za socijalni rad uvidio propuste i greške, odnosno svoju nemoć u  odgajanju djeteta, iz čega i proizilazi spremnost da od nas zatraži pomoć. Naravno, mi nemamo bilo kakvih predrasuda i negativnih mišljenja o roditelju koji se obrati Centru. Uvijek smo otvoreni da pomognemo i razjasnimo dileme i rizike koje nose određeni periodi odrastanja i formiranja zrele ličnosti.

Pročitaj više …

Dana 28.02.2023. godine, Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj posjetile su izvršna koordinatorka Centra za romske inicijative Fana Delija i psihološkinja Jovana Knežević.

Povod sastanka bio je predstavljanje projekta ''Udruženi u ostvarivanju dječijih prava'' koji je podržan od strane UNICEF-a u Crnoj Gori i koji se implementira od strane NVO ''Centar za romske inicijative'' - Nikšić.

Jedan od ciljeva projekta jeste promocija dva licencirana servisa organizacije, usluga psihološkog savjetovanja i nacionalnog SOS telefona za potencijalne i žrtve dječijih ugovorenih brakova.

Navedeni servisi su dostupni i prepoznata je potreba saradnji sa centrima za socijalni rad, kako bi se na adekvatan način reagovalo i međusobnim djelovanjem radilo na spriječavanju pojave dječijih ugovorenih brakova.