Multimedija

Opština Bar formirala je Lokalni tim za prevenciju nasilja nad djecom i mladima čiji je osnovni zadatak vršenje kontinuiranog monitoringa i izrade plana aktivnosti za prevenciju i postupanje u slučajevima nasilja, a sve u cilju kreiranja sigurnijeg i saosjećajnijeg okruženja za rast i razvoj omladinske populacije.

Multisektorski Lokalni tim čine predstavnici opštinskih organa i službi, Skupštine opštine, Centra bezbjednosti Bar, Centra za socijalni rad opština Bar i Ulcinj, Opštinske organizacije Crveni krst Bar, JU Dom zdravlja Bar, LJE Radio Bar, kao i predstavnici osnovnih i srednjih škola sa teritorije opštine iz reda direktora, stručnih saradnika, roditelja i učenika.

U okviru dosadašnjih aktivnosti Lokalnog tima, članovi su predstavili mjere koje u cilju prevencije ovog problema vrše institucije koje predstavljaju, upućujući sugestije i prijedloge na čemu je potrebno dodatno raditi kako bi se sa lokalnog nivoa doprinijelo rješavanju sve učestalijih slučajeva vršnjačkog nasilja. Usvojen je i Nacrt plana aktivnosti koji će Sekretarijat za sport i mlade Opštine Bar, kao inicijator formiranja Lokalnog tima, uvrstiti u dalju proceduru, sa namjerom da se u što kraćem roku otpočne sa aktivnostima koje će doprinijeti prevenciji,

“Ovim intervencijama Opština Bar potvrđuje svoju posvećenost jačanju uloge lokalne zajednice u rješavanju društvenih problema, posebno onih koji se tiču razvoja djece i mladih i obezbjeđivanja njihove sigurne budućnosti”, kaže se u saopštenju.

Preuzeto sa: http://barinfo.me/opstina-bar-formiran-lokalni-tim-za-prevenciju-nasilja-nad-djecom-i-mladima/?fbclid=PAAabpP-ZJRLEPCCz2EtDnnmTFHqkbBeX6zGuSMV6WZeEKwlfrS729NnRg7aU

Opština Bar formirala je Operativni multisektorski tim za kontinuirano praćenje socijalne situacije čija je glavna intencija  da obezbijedi razmjenu informacija iz domena struktura koje su u njemu zastupljene i doprinese njihovom koordiniranom i sinhronizovanom postupanju u cilju efikasne intervencije.

Na prvom sastanku Operativnog tima učešće su uzeli predstavnici svih uključenih institucija: Alma Hot, ispred Centra bezbjednosti Bar, Jadranka Dragović, predstavnica Centra za socijalni rad,  Jelena Čejović, predstavnica Doma zdravlja, Milica Belada, predstavnica Zavoda za zapošljavanje, Zorica Crnčević, sekretarka OO Crvenog krsta, Slavica Radević u ime aktiva direktora obrazovno-vaspitnih ustanova i Ljiljana Vujović, predstavnica NVO “Žene Bara”. Ispred lokalne uprave sastanku su prisustvovali Jovo Krstajić, rukovodilac Kancelarije za socijalno staranje i Vasilije Lalević, saradnik na poslovima socijalne i dječje zaštite. Timom rukovodi potpredsjednica Opštine, Tanja Spičanović.

Pored kontinuiranog praćenja socijalne situacije na teritoriji opštine Bar, zadaci Operativnog tima su da procjenjuje rizike od siromaštva, diskriminacije  i svih vidova socijalne isključenosti, da predlaže mjere za prevenciju i sprječavanje nasilja u porodici,rodno zasnovanog nasilja i ostalih oblika nasilja koji pogađaju socijalno osjetljive skupine, da predlaže modele za brže i djelotvornije pružanje podrške žrtvama nasilja i njihovu punu socijalnu reintegraciju. Tim će se baviti i analizom učinkovitosti postojećih mjera socijalne podrške, davati mišljenje na akte iz oblasti socijalne politike i inicirati kreiranje novih mehanizama koji su u funkciji smanjenja socijalnih razlika.

Formiranjem ovog tima Opština Bar želi da afirmiše proaktivan pristup u predlaganju i sprovođenju konkretnih rješenja i inicijativa, koji dolaze kako iz institucija sistema, tako i iz djelova civilnog društva.​

Preuzeto sa: Opština Bar: Multisektorskom saradnjom do unaprijeđenja socijalne situacije (barinfo.me)

Dana 08.09.2023. godine u cilju unaprjeđenja saradnje i podrške praćenja djece bez pratnje koja su izbjegla sa teritorije Ukrajine zahvaćene ratom, predstavnici Centra za socijalni rad Bar posjetili su NVO Građanska alijansa.

Sastanku su prisustvovale Dušica Merdović, pravna savjetnica u NVO Građanska alijansa, Kristina Tkach, prevodilac u NVO Građanska alijansa, Biljana Pajović, direktorica JU Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj i Azra Čindrak, stručni radnik na materijalnim davanjima u JU Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj.

Djeca bez pratnje predstavljaju najrizičniju kategoriju kada su u pitanju različiti oblici eksploatacije. Zahvaljujući izuzetnoj saradanji u obezbjeđivanju prevodioca, omogućen je human pristup, socijalna podrška, pomoć u komunikaciji sa ovim Centrom i drugim nadležnim ustanovama, a sve u cilju obezbjeđivanja prava zagarantovanih kako domaćim tako i međunarodnim zakonima i konvencijama. 

Danas je u prostoriji Centra za socijalni rad Bar održan radni sastanak, na kojem su uzeli učešće eksperti, Maria Herczog iz Mađarske, Yann Guegan iz Francuske, predstavnice Centra za socijalni rad Podgorica i direktorica JU Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj. 

Tema sastanka je projekat koji se sprovodi od strane SOCIEUX+ organizacije, rad na temi "Jačanje kapaciteta socijalnih radnika za kreiranje i primjenu protokola u radu sa sa disfunkcionalim porodicama", a na sastanku se govorilo i o izazovima u radu sa korisnicima, kao i o predlozima za unapređenje direktnog rada sa korisnicima sistema socijalne i dječije zaštite.

Kako dolazi do vršnjačkog nasilja i zbog čega, koje su posljedice, kao i kako se na pravilan način odnositi prema ovom problemu, sve su to pitanja sa prve sjednice Otvorenog parlamenta čija je tema bila prevencija vršnjačkog nasilja. Sjednici koja je održana u Velikoj sali Opštine, pored predstavnika organa lokalne samouprave i odbornika, prisustvovali su učenici barskih osnovnih i srednjih škola, sa profesorima.

Nakon što je predstavio koncept Otvorenog parlamenta, predsjednik Skupštine opštine, Branislav Nenezić kazao je da je prevencija vršnjačkog nasilja goruća tema koju „moramo da rješavamo zajedno“.

„Moramo da utičemo na one koji su pokretači, ali i na žrtve vršnjačkog nasilja. Postoje teme oko kojih se moramo ujediniti, a vršnjačko nasilje je jedna od njih. Nemamo preče stvari od bezbjednosti naših najmlađih sugrađana, a danas smo svjedoci da prijetnje toj bezbjednosti postoje, da su realne i teško predvidive. Format Otvorenog parlamenta pruža nam mogućnost da otvorimo sve teme koje pogađaju naše društvo“, kazao je Nenezić.

Potpredsjednica Opštine, mr Tanja Spičanović istakla je da odrastanje u našem gradu treba da bude prepoznato kao bezbjedno i sigurno.

„Nažalost, slučajevi vršnjačkog nasilja su nešto što često zna da od najradosnijeg perioda u životu unese traumatična iskustva i neprijatne emocije. Jedan od ciljeva današnjeg susreta je da identifikujemo trenutno stanje u oblasti prevencije, a potom i intervencije kada je u pitanju vršnjačko nasilje. I naravno, da predložimo konkretne aktivnosti kako bi stvorili atmosferu saradnje i uvažavanja. Želimo da napravimo podsticajan i kvalitetan ambijent u kojem ćete svi moći da rastete složno, u najljepšim drugarskim relacijama i da prepoznajete svoje afinitete, da razvijate talente i sjutra budete nosioci važnih funkcija u vašem gradu“, navela je Spičanović, uputivši pohvale za koncept Otvorenog parlamenta.

Ona je kazala da su kroz Plan socijalne i dječje zaštite i unaprjeđenja socijalne inkluzije formirali multisektorske radne grupe i s tim u vezi najavila formiranje Opštinskog tima čiji će fokus biti upravo vršnjačko nasilje, a u njegovom radu učestvovaće i učenici.

„Bilo je nekoliko pokušaja i vrlo uspješnih programa da se ova tema na veoma kvalitetan i interaktivan način obradi. Jedan od takvih je i program ’Škola bez nasilja’ koji rezultira nizom veoma upotrebljivih materijala, edukativnih brošura koje su bile zapažene i dale efekat. Svi zajedno kroz iskrenu i otvorenu komunikaciju treba da vidimo šta možemo da uradimo da budemo prepoznati kao sigurna zona. Bar grad bez nasilja, a pogotovo bez vršnjačkog nasilja“, podvukla je Spičanović.

Samostalna policijska inspektorka za suzbijanje maloljetničke delinkvencije i nasilja u porodici u Centru bezbjednosti Bar, Alma Hot naglasila je da vršnjačko nasilje kao takvo nije prepoznato u zakonu.

„Maloljetnici su sve češći u vršnjačkom nasilju, imamo puno predmeta na tu temu i radimo sa djecom, ali se često dešava da dođemo do zida. Nailazimo na institucionalne probleme, koje mi kao pojedinci ne možemo rješiti. Nije sankcija sve što je potrebno ovoj problematici, najlakše je izreći kaznu i donijeti odluku shodno Zakonu o maloljetnicima, ali ja i dalje mislim da to nije rješenje. Mnogo sam tužna kao profesionalac i kao čovjek kada je ispred mene maloljetničko lice sa kojim moram da pričam o ružnim stvarima, sa djetetom koje je zalutalo i kojem nema ko pomoći. Zalutali smo po svim osnovima. Često imamo pozive iz osnovnih i srednjih škola da prisustvujemo roditeljskim sastancima. Moje mišljenje je da policiji nije mjesto na takvim mjestima. Moramo se probuditi kao roditelji. U mom radu više puta sam došla do toga da sam u razgovoru sa roditeljima svjedočila oodobravanje postupaka njihove djece. To je ono što nam stvara najveći problem i što nas parališe kao ljude i službenike. Ne možemo pravdati nasilje“, podcrtala je Hot.

Kao jedini pozitivan segment u ovoj problematici ističe izuzetno jaku saradnju između svih institucija.

„Kada se nešto ovakvog tipa desi, svi smo udruženi i na istom zadatku, bez izuzetka. Međutim, kad već dođe slučaj do mene, mislim da smo zakasnili. Sve to treba prvenstveno da se uoči u kući i školi, potom kroz Centar za socijalni rad, ako ništa od toga ne uspije, policija preuzima nadležnost“, objasnila je Hot.

Pedagog i voditelj slučaja u Službi za djecu i mlade u Centru za socijalni rad u Bar, Adela Šabović istakla je da je Centar institucija u svojstvu koordinatora svih aktivnosti usmerenih na adekvatan pristup vršnjačkom nasilju, te da podjednako rade sa počiniocem i njegovom porodicom, i sa žrtvom vršnjačkog nasilja. Ona je kazala i to da je vršnjačko nasilje posljednjih godina gorući i sve veći problem.

„Uglavnom je više dječaka počinioca vršnjačkog nasilja, a prema našoj statistici u posljednje vrijeme više je djece ispod 14 godina koji su i počinioci i žrtve nasilja. Praksa govori da su najčešće roditelji djeteta koje ispoljava nasilje u vršnjačkoj grupi prezaštićujući ili čak i zlostavljajući. Rizični faktori vršnjačkog nasilja su porodično okruženje, same osobine djeteta, školska sredina, a veliki je uticaj i medija. Djeca koja su emocionalno zanemarena ili izložena emocionalnom nasilju, alkoholizmu nekog člana porodice, nasilju u porodici, kasnije tokom razvoja ispoljavaju neprilagođenost zahtjevima škole i društva, ne poštuju autoritete, nemaju srtah od kazni“, pojasnila je Šabović.

Viša savjetnica III za prevenciju bolesti zavisnosti u Sekretarijatu za sport i mlade, Jana Šekularac kazala je da vršnjačko nasilje nije samo jednostavan čin agresije, već da je to kompleksan problem kojim mora da se pozabavi cjelokupno društvo.

„Prevencija je kolektivna odgovornost, ona prelazi odgovornost jedne institucije, prevenciji vršnjačkog nasilja potreban je sistematski pristup. Kažnjavanje pojedinca nije način kako da riješimo problem. Potreban je kontinuirani rad sa porodicom i vršnjačkim grupama. Ne postoje razlozi koji mogu opravdati vršnjačko, niti bilo koji oblik nasilja“, objasnila je Šekularac, a poseban osvrt dala je na sajber nasilje.

„Priroda tog nasilja može biti različita – od uznemiravanja do lažnog predstavljanja, izbacivanja neadekvatnih sadržaja. Društvene mreže su plodno tlo za vršnjačko nasilje. Jedna od ključnih stvari koja utiče na nivo slobode da se vrši nasilje je anonimnost – krijemo se iza slike i lažnog profila, jer mnogo je lakše na taj način iskazati neke stvari. Inhibicija nema. Sadržaj koji se nađe na internetu se širi brzo, ima veliki doseg, ali važno je znati da sve što objavimo, ostaje. A postovi kojima nekog vrijeđamo imaju posljedice na nečije mentalno i emotivno zdravlje. Samo zajedničkim radom možemo da učinimo ovo društvo boljim. Dakle, podizanjem svijesti, uticanjem na jačanje osjećanja empatije prema drugima, osnaživanjem mladih, umrežavanjem ustanova, možemo da utičemo na to da u ovom društvu nema nasilja“, decidna je Šekularac.

Nakon uvodnih izlaganja, uslijedila je veoma bogata diskusija u kojoj su učenici osnovnih i srednjih škola pokazali da i te kako znaju šta je vršnjačko nasilje. Prvi za riječ se javio jedanaestogodišnji Nikša Lukšić iz OŠ „Kekec“, kojem je potom Nenezić ustupio mjesto predsjednika Skupštine opštine. Pažnju je izlaganjem privukla je učenica OŠ „Anto Đedović“ Matea Šćekić, koja je posebno za ovu priliku sama pripremila edukativne flajere i podijelila ih okupljenima. Nenezić je predložio da Matea bude članica Opštinskog tima u čijem će domenu biti vršnjačko nasilje.

Pored njih, o vršnjačkom nasilju govorili su još Ajla Alibabić, Sava Objetkov, Uma Tomčić, Milena Popović, Anja Knežević, Samra Tombarević, Maša Lekić, Anđelija Đurković i Anja Novaković. Djeca su pokazala da odlično poznaju profil nasilnika, kao i da je glavni korjen problema u porodici. Smatraju da je za prevenciju vršnjačkog nasilja najbitnije organizovati radionice sa djecom, ali i roditeljima, da svaka škola ima psihologa i pedagoga koji će se istinski posvetiti djeci i komunikacija između roditelja i nastavnika.

Jedna od govornica kazala je da je i sama bila žrtva vršnjačkog nasilja, ali da ni u jednom momentu nije pomislila da ćuti o tom problemu. Kako je istakla, odmah je nasilje prijavila roditeljima i školi, a problem je ubrzo riješen, stoga je poručila vršnjacima da nikako ne ćute o problemu.

Vidno oduševljena dječjim stavovima o vršnjačkom nasilju, inspektorka Hot dala je osvrt na njihova izlaganja.

„Ostala sam bez teksta poslije svega što su rekle ove mudre male glave. Nijedno izlaganje djece koja su bila na ovom mjestu nije nešto što je njihova imaginacija, oni su detektovali svaki problem koji mi imamo u društvu. Svako izlaganje je predmet na kojem sam radila. Sve što su rekli je velika istina i nešto sa čim se mi kao društvo susrijećemo“, istakla je.

Nakon diskusije, predsjednik SO Branislav Nenezić kazao je da je današnjom diskusijom otvorena veoma važna tema.

„Čuli smo dosta o sajber napadu, sandučetu povjerenja, ali ono što je meni zaparalo uši je porodica. Najvažnije stvari su kancelarija za pomoć roditeljima, porodica, sredina i kažnjavanje, ali nikako fizičko“, objasnio je. On je pozvao djecu da na pet dana isključe sve društvene mreže i zadao im zadatak – da pet dana zaredom zapisuju pet stvari koje ih čine srećnim, istakavši da će na taj način uvidjeti da im telefoni i društvene mreže nisu potrebni za sreću.

Učešće u diskusiji uzeli su i odbornici Lazar Macanović, Vesna Drašković, Nikica Purlija, Jelena Dabović, Tanja Bokan i Marko Stoiljkov.

Preuzeto sa: Komunikacijom i konkretnim djelovanjem iskorijeniti vršnjačko nasilje (barinfo.me)

Dana 27.06.2023. godine u prostorijama Uprave vrtića predstavnici Centra za socijalni rad Bar, direktorica ove ustanove, Biljana Pajović i i zaposleni angažovani na poslovima unutar Službe za djecu i mlade (Jadranka Dragović, Andrijana Raković i Adela Šabović) prisustvovali su radnom sastanku sa Upravom vrtića JPU "Vukosava Ivanović Masanovic".

Sastanak je održan na inicijativu Centra za socijalni rad, u cilju upoznavanja ove važne institucije o načinima prepoznavanja, prijave i saradnje u slučajevima porodične problematike i nasilja u porodici.

Pored navedenih predstavnika, sastanku su prisustvovali direktorica JPU " Vukosava Ivanović Masanovic", saradnici i najvažniji činioci predškolske ustanove - vaspitači, koji se nalaze na prvoj liniji rada sa djecom mladjeg uzrasta i predstavljaju važne činioce društva za preventivan i blagovremeni rad sa djecom.

Na sastanku, predstavljeni su i rezultati ankete za ispitivanje nasilja i zanemarivanja djece; postupanja prema djeci u slučaju razvoda ili smrti roditelja. Anketa je sprovedena elektronskim putem, a učestvovalo je 66 zaposlenih ( vaspitačice, stručni saradnici, prof.engleskog jezika, medicinske sestre i asistenti).

Cilj sastanka bile su smjernice za prijavu sumnje na nasilje i upućivanje na stručne službe koje rade u službi zaštite djece, kao i mogućnost kontinuirane saradnje u vidu zajedničkih organizacija budućih manifestacija i obilježavanja važnih datuma, kako za djecu, tako i za porodicu.

U okviru revizije prava na materijalno obezbjeđenje porodice, kao i posjete mjesnim zajednicima na teritoriji opštine Bar, stručne radnice Službe za materijalna davanja i pravne poslove u Centru za socijalni rad Bar (Dijana Miković, Azra Čindrak, Anita Adrović, Marina Šorović i Valerija Ivančević), kao i direktorica Centra Biljana Pajović, dana 13.06.2023. godine obišle su MZ Ostros.

Istog dana posjetile su i Curović Bejta, jednog od predstavnika ove mjesne zajednice, sa kojim ovaj Centar kontinuirano saradjuje, dugi niz godina, a sve u cilju pomoći mještanima Ostrosa. Gospodin Curović ovom Centru često pruža podršku prilikom terenskih obilazaka, imajući u vidu da dugo radi u pošti, te poznaje gotovo svakog mještanina ovog kraja, pruža podršku u dijelu komunikacije sa licima koja govore isključivo albanski jezik, a obraća se i u ime građana kojima je potrebna pomoć. 

 Ove godine, stručni radnici su u saradnji sa Curović Bejtom mapirali lica starije dobi, kojima je bila potrebna pomoć u hrani, a imajući u vidu ograničenja u dijelu isplate jednokratne novčane pomoći uoči izbora (lokalnih, predsjednickih i parlamentatnih), pomoć, tačnije pakete hrane obezbijedila je humanitarna organizacija Caritas, čiji su predstavnici takođe obišli lica koja žive na teritoriji ove mjesne zajednice, a žive u teškim materijalnim uslovima.

  U ovom trenutku, u čitavom Ostrosu ima samo devet (9) korisnika prava na materijalno obezbjeđenje porodice. Kao razlog za takvo stanje Curović Bejto navodi problem migracija iz ovog kraja: „U MZ Ostros živi sve manje i manje ljudi, trenutno je između 600 do 700 stanovnika.  Prije nešto više od deceniju je bilo i do 4 000 stanovnika. Većina njih pripada starijoj populaciji, a među njima mnogi su i ugroženi. Teško se živi, ovo je zapušten kraj.“

Na području Ostrosa nema nijedne fabrike, nema vode, česti su problemi i sa napajanjem strujom, mladi ljudi sve više gube nadu što se tiče zaposlenja, pa je mještana Ostrosa sve više u Americi nego u rodnom kraju.

Što se tiče mlađe populacije, njih nema ni 20 u Ostrosu.

Gospodin Curović navodi da je potrebno  samo da se ulaže, da bi na ovaj način i  država imala profit od ovoga. Upoznat je da  jedna nevladina organizacija posebno favorizovala ovaj lijep kraj,  da je bilo u planu pravljenje rute oko Skadarskog jezera, ali da je teško, da nema puta. Ovaj kraj je zona od posebnog interesa za razvoj turističke privrede, dio Skadarskog jezera od Virpazara do Ostrosa, a zatim i od Ostrosa do sela Ckla.

 Mještane Ostrosa u ovom trenutku uglavnom čini populacija starije dobi, te je veoma mali broj djece u ovoj kraju „Osnovna škola je imala 705 đaka, a sada ima 78 i to u 9 odeljenja. ( Tejani, Koštanjica, Bobovište, Centar, Arbnež i Ckla). Osnovna škola „Đerđ Kastrioti Skenderbeg“ i rasturena odeljenja– negdje ima jedan đak, negdje nema nijednog.  Ove godine, koliko je meni poznato, samo četiri đaka pohađaju prvi razred“, navodi Curović Bejto.

Po računima za struju, u Ostrosu ima 906 kuća, jer Curović Bejto u pošti dobija 906 računa. „Može se negdje desiti da neka kuća ima i 2 sata, ali mislim da ipak ima oko 900 kuća“ kazuje Curović Bejto.

Na pitanje predstavnika Centra, čime se bave ljudi u srednjim godinama, Bejto navodi da je to uglavnom pojedina sadnja,  pretežno je riječ o duvanu, luku-crnom i bijelom, zavisi  sve od doba godine, ali kako u Ostrosu nema ni vode, nema čime ni da zalije.

U razgovoru sa Bejtom saznajemo da se ljudi međusobno pomažu, ali ne uvijek. Ističe da ima humanih ljudi iz ovih krajeva, koji su se odselili za Ameriku, koji šalju pomoć, što je od velikog značaja za određenu populaciju koja živi u teškom siromaštvu.

Zaključci ove posjete su da ovaj način komunikacije i sagledavanja problema, kao i direktan kontakt sa predstavnicima mjesne zajednice  pokazaje odlične rezultate, jer često pojedina lica nijesu u saznanju koji oblici pomoći postoje, te da će se na obostrano zadovoljstvo ovaj vid saradnje i nastaviti. 

AUTOR: VJERA KNEŽEVIĆ VUČIĆEVIĆ 19.05.2023, 11:03 INTERVJU

Gošća Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bila je psihološkinja Milena Leković, iz Centra za socijalni rad. U fokusu razgovora bila je briga o odraslim i starim, sistemima podrške, problemima sa kojima se Tim za rad sa ovim licima najčešće srijeće i kako zajednički, uz uvažavanje i povjerenje, odolijevaju izazovima.

RB/BI: Među brojnim nadležnostima Centra za socijalni rad svakako veoma značajno mjesto zauzima briga o odraslima i starim licima. Bilo bi dobro da, na početku, objasnite ko ima pravo da vam se obrati za pomoć i na šta se konkretno te aktivnosti i, uopšte, način podrške odnosi?

Leković: Pravo imaju svi punoljetni građani a koji su u stanju socijalne potrebe, ili oni koji imaju izvjesnih problema, a potrebna im je stručna institucionalna pomoć i podrška. Obavljamo savjetodavni rad, a ukoliko je potrebno radi se i kontinuirano praćenje koji uključuje indvidualni plan zaštite za korisnika. Sprovodi se na osnovu opšteg cilja koji se vodi najboljim interesima korisnika na osnovu njegovog zdravstvenog, socijalnog i porodičnog statusa. Što se tiče prijave, i same potrebe za informacijama bilo kakve vrste koje pruža Centar za socijalni rad, korisnici se obraćaju u prijavnoj kancelariji gdje prijemni radnik uzima osnovne podatke, i sortira kojoj od naših službi građanin treba da se javislužbu gdje je zgodno da se radi. Najveće interesovanje vlada za smještajem u Dom za stara lica, a popularni su i savjetodavni razgovori i rad u toj oblasti. Prijemni radnik uvijek ima mogućnost da procijeni da li je u pitanju slučaj koji zahtijeva intervenciju, kao i da li je neodložna, hitna ili redovna… Neodložne intervencije se rješavaju u roku od 24 sata, hitne u 72 sata, a neka redovna procedura traje sedam dana od dana podnošenja zahtjeva. Ipak, nerijetko reagujemo i znatno brže, sve u interesu naših stranaka.

RB/BI: Ima li u Baru puno posla? Koliko imate korisnika na evidenciji, ili taj broj podliježe nekim čestim promjenama?

Leković: Što se tiče korisnika, ima ih prilično u velikom broju. Odrasla i stara lica pod starateljstvom, lica koja su smještena u Dom starih, na Kakaričkoj Gori, u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru, lica koja se nalaze na izvršenju krivičnih sankcija. Ukoliko dođe do smrti korisnika koji nema porodicu ili srodnike, organ starateljstva preuzima posmrtne ostatke i organizuje sahranu. U svim slučajevima radi se timski nalaz i mišljenje za svakog korisnika pojedinačno. Nalaz i mišljenje stručnog radnika daje se na osnovu potpune prikupljene dokumentacije i dijagnostičkog intervjua sa korisnikom, članovima porodice ili osobama koje su od posebnog značaja za korisnika. Evidentno je da je interesantan smještaj u Dom za stare, kao i starateljstvo nad odraslim licima. Za boravak u Domu za stare zainteresovana su, uglavnom, lica bez porodične podrške, koja imaju i finansijskih, materijalnih problema, nemaju sigurnost u smislu krova nad glavom, a eto, pogođeni starošću, pa i nekom bolešću, potraže podršku na našoj adresi. Centar za socijalni rad tada preuzima njihovo kompletno zbrinjavanje na sebe. Kada su u pitanju stari ljudi koji imaju potrebu za Domom, a u troškovima smještaja može da učestvuje porodica, sklapa se ugovor, pa je procedura značajno lakša. Postoje i liste čekanja, pa radimo individualne planove zaštite za svakog korisnika pojedinačno. Kasnije se radi na praćenju korisnika smještenog u ustanovi, ili ako je na porodičnom smještaju.

RB/BI: Jedna od svakako važnih aktivnosti je pružanje podrške licima sa invaliditetom. Sta podrazumijeva i koju proceduru lica iz te ranjive kategorije moraju slijediti da bi došli do pomoći Centra za socijalni rad?

Leković: Što se tiče lica sa invaliditetom, postoji socio-ljekarska komisija u našem Centru, koja se odnosi na prava iz socijalne i dječje zaštite. Ta prava uključuju ličnu invalidninu, potom dodatak za njegu i pomoć, koja podrazumijeva i subvenciju na električnu energiju, povlasticu na putovanja, tako da su ti mehanizmi dosta dobro razvijeni. Kada pričamo o osobama sa invaliditetom, tu spadaju ilica koja su lišena poslovne sposobnosti, to su odrasli i stari. Nakon što nam se obrate, uporedo sa Osnovnim sudom započinjemo proces koji podrazumijeva pokretanje postupka za izdavanje rješenja o poslovnoj sposobnosti. Licu se određuje privremeni staratelj u roku od 30 dana, ili do okončanja sudskog postupka. Procjena se radi uz stručnu procjenu vještaka, psihijatra, postupak je dosta složen. Nakon te procedure izdaje se pravosznažno rješenje da je lice lišeno poslovne sposobnosti. Sljedeći korak je određivanje starateljstva nad odraslim i starim licem. Oni nerijetko imaju psihičke smetnje, ili su pogođeni nekim neurološkim oboljenjima, prisutna je i Alcjahmerova bolest, demencija kod starih ljudi… Sistem podrške koju pruža Cntar za socijalni rad organizovan je sa ciljem da se uspostavi normalizacija daljeg toka života korisnika, odnosno štićenika, da bi se zaštitila njegova prava i interesi. Naakon ovog procesa ulazimo u postupak koji podrazumijeva određivanje staratelja, za kojeg se obično bira  neka bliska osoba ili srodnik. Slijedi uzimanje izjava, prikupljanje dokumentacije, radi se dijagnostički intervju, kućni obilazak. Jasno je da je to prilično složen, jako ozbiljan proces. Obično ljudi kad se kaže „starateljstvo“ misle isključivo na djecu, ali ono postoji i nad starim licima, a sve u svrhu zaštite njihovih prava i interesa.

RB/BI: Milena, svjedočimo da i na globalnom nivou zloupotreba alkohola, droge i drugih opojnih sredstava, uzima sve više maha. Na koji način pomažete i onima koji su upali u to vrzino kolo, a koji mehanizmi su vam na drugoj strani na raspolaganju kada govorimo o njihovim porodicama koje su, nesumnjivo, takođe žrtve?

Leković: Tačno je to što ste kazali. Svi su žrtve, i korisnici psihoaktivnih supstanci i, nažalost, njihove porodice. Brojne  edukacije i regionalne seminare na te teme (na kojima su predavanja držali renomirani stručnjaci), su naši stručni radnici pohađali, tako da imamo korisna znanja. Ipak, u situacijama kada smo u mogućnosti, biramo da one koji nam se obrate za savjet i podršku, uputimo na Kakaričku goru. Postoji povoljnost da su, kada korisnik prvi put dolazi na liječenje u instituciju, znatno smanjeni troškovi – ne plaća se kompletna cijena tretmana, već Ministarstvo pomaže da se oni umanje. Tretman traje oko godinu i veoma je efikasan. Veliku ulogu igra angažnam radnookupacionih terapeuta. Međutim, na taj korak se rijetko ko odluči. U principu, vrlo često dolazi do prekida boravka, malobrojni su oni koji ostanu cijelu godinu. A što se tiče porodica, baš onako kao što ste Vi rekli, pravo vrzino kolo, nekako korisnik psihoaktivnih supstanci „povuče“ za sobom i porodicu i prijatelje. Opet, s druge strane, ne smijemo zaboraviti da je bolest zavisnosti takođe bolest. E sad, naše društvo ima dosta predrasuda, pa nije uvijek raspoloženo da pomogne, imajju potrebu da etiketiraju, da kažu „to je narkoman, ne možeš da mu vjeruješ“. Mi u Centru znamo koliko im je teško i trudimo se da pružimo maksimalnu podršku, kako zavisnicima, tako i roditeljima koji su takođe stigmatizovani.

RB/BI: Da li bližnji imaju sklonost da minimizuju problem? Moji susreti sa članovima familija koje se bore sa ovim pošastima govore da umiju da kažu „ma, nije to tako strašno – pa on samo s vremena na vrijeme popije, ma, on samo uživa marihuanu, ne uzima neke jače droge“… Nekako čini mi se da se uljuljkuju?

Leković: Pa jeste, dobro ste primijetili, oni u početku vjerovatno sve to dožive kao nešto strašno, to je naša praksa i pokazala. Tada se i otvore i kažu sve svoje probleme… Međutim, kako vrijeme odmiče, postaju nemoćni da rješavaju probleme, pa onda, valjda, tražeći opravdanje za postupke zavisnika, nastoje da ih pronađu i za sebe. To je začarani krug. U suštini, psihološka podrška koju mi pružamo zaista može da bude korisna, jer je nekad ljudima jako bitno da ih saslušate. Dođu, ispričaju svoju priču, mi im damo smjernice, savjete. Olakšaju sebi razgovorom sa stručnim licem, što je potpuno drugačije nego kada muku podijele sa srodnicima. Kod nas, jednostavno, nema predrasuda, postoji veliko razumijevanje, želja da se pomogne, takonda se onda valjda i oni opuste i nekako im bude lakše. U vezi sa ovom temom, interesantna je knjiga „U svijetu gladnog duha“ koju je napisao Gabor Mate. On je vrlo aktuelan psiholog koji se bavi isključivo ovom problematikom. Interesantno je kakva je njegova percepcija i način na koji objašnjava stanovište da je svaki korisnik psihoaktivnih supstanci, zapravo imao ili ima neku traumu i da je uzrok uvijek bol. Zanimljivo je sagledati i iz te perspektive šta navodi mlade ljude da počnu sa korišćenjem, a onda i da nastave. Stanovišta sam da niko ne krene sa namjerom da postane zavisnik, već svi imamo osjećaj da stvari u životu možemo da kontrolišemo, da ispratimo. Da li smo nedovoljno edukovani ili jednostavno nesvjesni da to ne može, da su to neki procesi koje kasnije više kontrolišu hemijske supstance, nego što je naša volja dovoljno jaka da im se odupre, nisam sigurna.

RB/BI: Kazali ste da je poslije razgovora sa vašim timom, ljudima koji se odluče da dođu u Centar za socijalni rad da se posavjetuju, iznesu probleme, lakše? A, kako je vama? Koji je vaš sistem odbrane? Kako štitite sebe da vas emocije previše ne ponesu i da se na kraju radnog dana ne osjećate loše?

Leković: To je jako teško, iako mi svakodnevno radimo sa različitim profilima ljudi, susrećemo se sa različitim životnim, porodičnim problemima. Svi dođemo u fazu „sagorijevanja“, kada jednostavno shvatimo da nema više – to je to, „no limit“… Ovaj posao je, iskreno da Vam kažem, čudan. Postanete „inficirani“, koliko god vam bude svega preko glave, kažete „neću više, ne mogu ovo da nosim kući“, ali to se nosi sa sobom. Ne možemo se nikad u potpunosti ograditi, tako da nekad ujutru kad sjednemo u kancelariji, uz komentare kako smo spavali, kako će da počne radni dan, uvijek imamo sličnu priču „sinoć sam razmišljala, pa mogli smo možda ono da uradimo, ili trebali bi danas da pošaljemo dopis tome i tome da se taj problem riješi“…  Ali, da je problematika teška – jeste, zaista je teška, i teško je održavati taj nivo profesionalnosti kada dođe stranka, kada priča svoju potresnu životnu priču, a da vi ostanete onako pribrani. Mi se trudimo, koliko god možemo, da sačuvamo taj stav, da ljudi shvate da mogu da računaju na nas, da se emocionalno ne srušimo s njima. Eto, tako je u našoj profesiji.

RB/BI: Porodica je, nažalost, odavno prestala da bude ono što je u nekim stabilnijim, i mogu slobodno reći, i srećnijim i zdravijim vremenima bila. Svjedočimo sve većem broju zanemarivanja, zlostavljanja, nasilja, koje ne mora nužno da bude fizičko. Jasno je da Centar za socijalni rad ne raspolaže mehanizmima uz pomoć kojih neke druge službe tim devijantnim društvenim pojavama nastoje stati na put. Objasnite nam  šta građani mogu očekivati kada se vama obrate u ovakvim slučajevima? Koji je vaš sistem podrške, šta možete uraditi?

Leković: Postoji dežurni telefon u našem centru koji je dostupan 24 sata za neodložne intervencije, kada neko hoće da prijavi nasilje, pa čim dobijemo prijavu nasilja odmah reagujemo. To je protokol o nasilju da bez izuzetka, bez obzira na vrijeme, koje je doba noći, automatski otvaramo slučaj, i tu smo jedna karika u lancu. Tu su uključene i zdravstvene institucije i policija, tako da tom zajedničkom saradnjom nađemo dobar mehanizam i dobro rješenje koje je u najboljem interesu tog korisnika. Ono što sam Centar radi, jeste da tim žrtvama pruža besplatnu pravnu pomoć. Pratimo ih na sudu, uvijek smo u toku dešavanja, odlazimo na teren. To su uvijek neke spontane situacije, i svaki je slučaj za sebe, koji iziskuje negdje manje, negdje više angažovanja, a često se dešava da se žrtve povuku. Bude mi jako žao, posebno kad su stara lica u pitanju, jer oni imaju utisak da moraju biti svojoj porodici na usluzi i ono što bi mi podveli pod nasilje, oni tako ne tretiraju, jer ga ne shvataju kao nasilje.

RB/BI: Možda to doživljavaju kao lični poraz – „eto imam toliko godina, a došao sam u situaciju da me maltretiraju i muče oni koje najviše volim“?

Leković: Jeste, jeste, baš to se dešava. Ipak, na drugoj strani, ljudi biraju da ćute o tome, oni na neki svoj način prerade to što se dešava u porodici, stave pod tepih. Jednostavno, skloni smo da to radimo, nije to ništa neobično. Podsjećam, međutim, da postoje „sigurne kuće“ i smještaj u dom koji mogu da daju adekvatnu i dobru zaštitu. Radimo i individualni plan zaštite za korisnika preko kojeg se odredjuje neki opšti cilj, a uključuje i snage korisnika. Slijede aktivnosti podrške koje će se sprovode sa odgovornom koja može da pruži podršku u tom momentu. Kompletan proces se definiše svojevrsnim planom zaštite, čija se dinamika redovno prati i žrtva, što se toga tiče, zaista može da ima povjerenja u sistem, jer je više nas uključeno, nikad ne radimo samostalno. Nema tu nikakve sujete, naprosto borite se, zovete, gledate kako ćete najlakše da riješite gorući problem u tom trenutku.

RB/BI: Osim toga što ste stručnjaci, vi ste i prijatelji tim osobama u tom njihovom teškom momentu kada se odluče da se vama obrate za pomoć.

Leković: Pa jesmo, znate, oni se otvore, jer kad već dođe dotle da prijave nasilje, to je već veliki korak. Priča se otvori, a sa njom i prava Pandorina kutija, izađe na površinu mnogo više stvari nego što se znalo, pa onda razgovor bude u tolikoj mmjei povjeljiv da se po prvi put kažu neke stvari. Nekad ljudi naglas izgovore ono što dugo ćute i trpe i to podijele sa nama, što je jako značajno, jer od tog prvog kontakta i razgovora, koliko je korisnik otvoren, iskren, mnogo toga zavisi. Isključivo tako možete iz više uglova da sagledate situaciju, da pronađete pravo rešenje, da uključite ponekad i porodičnu podršku, ako postoji neko, a postoji uvijek. Poruka je da ljudi treba da se osnaže i da ne trpe.

RB/BI: Milena zadržaću se i dalje kod porodice – kako i u kolikoj mjeri možete izaći u susret trudnicama bez porodične podrške i odgovarajućih uslova za život, a kako podržavate samohrane roditelje koji imaju isti problem?

Leković: Što se tiče Vašeg pitanja, osvrnuću se na uslugu koju i mi imamo, a zove se porodični smještaj. Nedavno smo je promovisali, a Radio Bar i Bar Info su zaista korektno ispratili taj događaj. Ta usluga je jako dobra iz razloga što postoje ljudi koji zaista imaju želju da pomognu. Imaju i simboličnu naknadu za to, ali nije im uvijek to cilj. Problem je što nemamo dovoljno nesrodničkih porodica, odnosno nesrodničnog porodičnog smještaja. A, opet s druge strane, doznamo, obično kasnije, da o tim ljudima zapravo brinu njihovi prijatelji, komšije, koji se nikad ne sjete da to kažu, da dođu u Centar za socijalni rad, pitaju da li postoji još neki vid podrške da ih osnaži u smislu podrške osobama koje su u potrebi. Kada su trudnice u pitanju, sarađujemo i sa nevladinim organizacijama, zavisi da li je visok, nizak, srednji nivo nasilja ili nekog problema drugog tipa, kao i zbog čega ta odbačenost od porodice. Uđe se tako u jednu kompleksnu priču, koja zahtijeva da se razvijaju drugi sistemi, mehanizmi kako bi se problem riješio. A što se tiče samohranih roditelja, Služba za djecu i mlade dala bi bolji odgovor. Oni u toku, recimo, brakorazvodnih pranica zaista dobijaju podršku koja se tiče roditeljstva, postoje brojni načini da se oni osnaže. Dok sam radila u toj Službi javljali su se i samohrani roditelji kojima je bračni partner preminuo. Upravo je njima jako teško zato što su ostali sami sa djecom, pa im savjet od stručnog lica zaista dobro dođe. strane dobro dođe.

RB/BI: Milena, osim tema o kojima smo govorili, a ticale su se prvenstveno brige o odraslim i starim licima, koje biste još posebne okolnosti i vrste socijalnog rizika izdvojili, kada je u pitanju socijalna zaštita? Na šta vi u Centru za socijalni rad, stavljate poseban fokus?

Leković: To je uvijek siromaštvo, niski prihodi, ljudi koji su u stanju socijalne potrebe, koji nemaju ni stalno zaposlenje, niti nekretninu, imovinu. Tom problematikom se bavi Služba za materijalna davanja se time bavi. Dodjeljuju jednokratnu pomoć, pakete hrane… Kada govorimo o posebnim okolnostima sa kojima se srijećemo u Službi koja se brine o odraslim i starim licima, moram se osvrnuti i na problem beskućnika. Sa njima je komunikaciju najteže uspostaviti i riješiti njihov socijalni status. Napominjem da za bilo kakav rad sa tom populacijom mora postojati volja sa njihove strane. Dolazimo u situaciju da se spočitava kako institucije po tom pitanju rade malo ili nimalo, a osnovni problem je što je nama potrebna saglasnost od strane tih lica. Ispričaću jednu zanimljivu situaciju koju sam imala na terenu. Pozvao nas je sugrađanin koji je kazao da se na jednoj zelenoj površini u centru grada, već dva dana nalazi jedno lice. Izašli smo na teren sa namjerom da vidimo o čemu se radi, da čovjeku ponudimo neku podršku, pomoć, posredujemo, iznađemo najbolje rješenje. I, sjećam se, simpatičan mi je bio taj susret, jer kad sam mu prišla, predstavila se, rekla iz koje institucije dolazim, zbog čega sam tu, on me pitao „pa dobro, je li ovo tvoja zemlja?“. Ja kažem „pa, nije“, a on će meni „ja sam slobodan građanin, mogu da sjedim gdje ja hoću, ispod kog drveta ja hoću“, što i jeste zapravo tako. Sjećam se tad smo obavili kratak razgovor i na kraju smo shvatili da čovjek ima svoju baraku, pa smo ga posle i obilazili, ali nije htio da primi nikakvu pomoć. U našem okruženju ima ljudi u socijalnom riziku, u vezi sa čim bi moglo više da se radi, da postoje prihvatilišta. Ovako, za sada, nemamo razvijene resurse, ali se trudimo da nađemo neko rješenje. Nekad se, nažalost, situacija predimenzionira, ispostavi se da nije toliko strašno. U ovom slučaju, sve se završilo na najbolji mogući naćin – čovjek nije bio agresivan, ali, sa neke strane razumijem i zabrinutost roditelja djece koja su se igrala na livadi gdje je on dugo sjedio…

RB/BI: Koliko stručnih lica, edukovanih za ovu problematiku radi u Centru za socijalni rad, i kojeg su oni obrazovnog profila?

Leković: Mi smo, prije svega svi voditelji slučaja, a što se tiče konkretno Službe za odrasla i stara lica, tu je rukovodilac službe specijalni pedagog Dajana Vujisić, onda socijalna radnica Ivana Bošković i ja, to je trio koji postoji odavno i otkad su se te službe 2016. godine odcijepile, radi nas troje. Uvijek treba više radnika, ne samo u našoj, nego u svim službama u Centru. Snalazimo se, radimo dobro i organizovani smo dobro, sasvim korektno funkcionišemo, tako da nema nikakvih problema, jedino je zaista nezgodno kad bude neki veći nalet posla. Prije nekoliko dana smo primili preko deset stranaka, a gledamo da svima izađemo u susret.

RB/BI: Ima li prostora da recimo angažujete saradnike?

Leković: Što se saradnika tiče, uvijek ih imamo, sarađujemo sa Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, sa resprnim Ministarstvom. Po potrebi imamo i svog supervizora, tako da ne mogu da kažem da fali kadra. Dešava se da je jedna koleginica u sudu, druga u policiji, treća dežurna, ali smo naučili da se snalazimo i u tom haosu, jedni drugima izlazimo u susret.

RB/BI: Koji su problemi i poteškoće najučestaliji, a koje najteže rješavate?

Leković: To su odrasla i stara lica bez dokumentacije. Ima puno situacija da dobijemo poziv iz bolnice da je neko lice na bolničkom liječenju, a kad odemo da obavimo razgovor njim ili ljekarima, naiđemo na zid, zato što osim osnovnih podataka – ime i prezime, nemamo ništa drugo. Nažalost, postoji i taj problem da ljudi po 20, 30 godina žive u Crnoj Gori, a nemaju riješenu dokumentaciju, a neki čak ni privremeni boravak, ili im je istekao. Da bi se pružila bilo koja vrsta socijalne usluge, moramo imati adekvatnu dokumentaciju, tako da se, pored ljekarskih izvještaja, mora utvrditi nečiji identitet. U tim situacijama nudimo jednokratnu novčanu pomoć, zbrinemo ih na neko vrijeme, ali ostaje problem. Ti postupci se nikad ne rješavaju brzo, a komplikovane procedure u smislu slanja dopisa ambasadama, čekanje na odgovor, nas koči u poslu, jer zahtijeva vrijeme. Taj mukotrpni posao dodatno usložnjava ako je u pitanju staro lice koje ima potrebu za nekom zdravstvenom podrškom, pa mora biti zbrinut, njegovan, neko ga mora obilaziti…

RB/BI: Smatrate li da bi bilo korisno da se uključe neki noviji sistemi podrške, ili su ovi kojima Centar za socijalni rad trenutno raspolaže, sasvim dovoljni?

Leković: Svakako da bi bilo dobro. Još uvijek nemamo uslugu Dnevnog boravka, o kojoj se dugo priča to se dugo priča, ali još uvijek nije ništa realizovana. Mislim da bi zaista bilo značajno da se otvori Dom za stare u južnoj regiji, koja je, svjedoci smo, dosta naseljena. Što se tiče domova, imamo Dom „Grabovac“ u Risnu, skoro je otvoren Dom u Nikšiću, postoje domovi i u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju. Tako da je sjeverna regija u tom smislu razvijenija. To je nešto što bi zaista bilo mnogo, mnogo značajno našim korisnicima, posebno što eto među njima i puno ljudi koji boluju od astme, kojima prija primorska klima, pa je Dom u Risnu previše opterećen. Uvijek su velike liste čekanja za smještaj.

RB/BI: Milena, na kraju razgovora bilo bi dobro da nas informišete, koje je radno vrijeme sa strankama Centra za socijalni rad u Baru?

Leković: Radno vrijeme je kako naše, tako i sa strankama, od 7 do 15, izuzev pauze, tako da u bilo koje vrijeme mogu doći i posjetiti nas. Ponovo podvlačim da postoji dežurni telefon, pa u situacijama kada su neodložne intervencije, korisnici mogu da pozovu. U redovnim situacijama svaki radni, bilo koje vrijeme, vrata Centra za socijalni rad su otvorena za sve.

Preuzeto sa: Leković: Najvažniji su timski rad, povjerenje i empatija (barinfo.me)