Hraniteljstvo ne podrazumijeva samo hranjenje, kako stoji u osnovi pojma. Hraniteljstvo je svakodnevna, danonoćna ljubav koja te pokreće da ideš dalje, da jedno mlado, nevino biće usmjeriš pravilno, da ga pripremiš za život koji ga očekuje, priča za Primorski portal hraniteljka iz Bara, koja je izrazila želju da njeno ime ostane anonimno. Kako zaista izgleda biti hranitelj, sa kojim izazovima i brigama se na ovom putu susreću kako dijete, tako i sami hranitelji, za Primorski portal govori anonimna hraniteljka iz Bara.
Od kada ste upoznati sa pojmom hraniteljstva?
Kada se govori o hraniteljstvu, znala sam da je to jedan od oblika socijalne zaštite kojim se djetetu obezbjeđuje smještaj u hraniteljskoj porodici, ukoliko vlastita porodicabne može da brine o detetu, ili ako dijete ostane bez roditelja. Znam da se posljednjih godina promoviše hraniteljstvo – srodničko ili nesrodničko. Čula sam za slučajeve kada rodbina preuzima brigu o djeci bez roditelja ali nisam razmišljala o tome da postanem hranitelj.
Kako ste i kada odlučili da postanete hranitelj?
Nije postojala odluka, to se desilo nekako prirodno i sasvim slučajno i neplanirano, kao
normalan slijed događaja, kao nešto što se podarazumijeva. Sticajem okolnosti, suprug i ja smo preuzeli brigu o njegovom brataniću kada je imao nepunih 8 godina. Prije toga nismo imali mnogo kontakta sa njim. U početku, na sugestiju učiteljice, on je ostajao kod nas preko sedmice, kako bi bio redovniji u školi i zbog pomoći u učenju koja mu je bila potrebna. Poslije izvjesnog vremena, rezultati u školi su se popravili, mi smo ga bolje upoznali, prihvatili i zavoljeli, a i on je želio više vremena da provodi kod nas. Tako smo nastavili da živimo sa još jednim članom porodice, brinemo o njemu kao o svom djetetu, posvetili se njegovom školovanju i odrastanju. Ono što je u početku bilo samo privremeno pretvorilo se u stalni boravak i brigu o njegovim svakodnevnim potrebama, školi, zdravlju. Zvanično, hranitelj sam postala tek prije godinu dana, kada je, samo zakonski regulisano ono što sam radila unazad 10 godina.
Kako su reagovali članovi porodice i prijatelji?
Svi koji su znali situaciju i okolnosti u kojima je živio, smatraju da smo uradili lijpu i humanu stvar. Ali, iskreno, nismo imali neku veću podršku bilo koje vrste. Svi su govorili: “To što radite je divno, svaka vam čast, spasili ste ga”, ali ja nisam razmišljala na taj način. Za mene je bilo normalno da živi sa nama, sve je došlo nekako po inerciji i ne smatram da smo uradili nešto izuzetno, što bi trebalo da se ističe i posebno naglašava.
Koja su bila vaša očekivanja kada ste preuzeli brigu o djetetu?
U početku je bilo teško. Nisam znala šta da očekujem, jer prije njegovog dolaska nismo imali mnogo kontakta. On je već imao 8 godina, znači dijete koje bi trebalo već da ima određene navike vezane za ishranu, higijenu i slično, ali i to je bilo potrebno naučiti ga. I sebe sam preispitivala: kako ću ja ispuniti zahtjeve djeteta koje ne poznajem, možda je to prevelika odgovornost koju sam preuzela. Ispostavilo se da to i nije tako teško, jer smo mi već posle mjesec dana vrlo lijepo funkcionisali.
Koje su bile Vaše strijepnje, nedoumice…?
Moje strijepnje i nedoumice su se najviše odnosile na to kako će me prihvatiti dijete koje me ne poznaje. Ja sam mu, praktično bila nepoznata osoba, vjerovatno sam djelovala strogo, došao je u okruženje koje ne poznaje. Bio je povučen, stidljiv, bojala sam se da ću teško doprijeti do njega. Možda će se pobuniti, plakati, pokazivati otpor ili neposlušnost. Nisam željela da mu namećem neka stroga pravila, čak nisam znala kako će prihvatiti moje znake pažnje (kada ga ušuškam za spavanje ili pomilujem po kosi). Međutim, on je bio jedno blagorodno i milo dijete, i vrlo brzo smo se privikli jedno na drugo.
Brige su normalne u svakoj porodici, pa i kod nas. To su uobičajene stvari: dok je bio mlađi najviše smo brinuli zbog škole, ocjena, zdravlja. Ali, pored toga, trebalo je odagnati njegove dječje strahove, nesigurnost, nedostatak samopouzdanja, osjećaj odbačenosti. Sjećam se njegovog uplašenog pogleda, njegovog straha od mračnog hodnika, strašnih ljudi iz njegove mašte. To je vremenom, polako nestajalo. Kasnije, to su brige oko odrastanja u tinejdžerskom dobu, kada su mladi izloženi različitim izazovima u školi i okruženju. Ali, sve je to normalno, samo se treba izboriti. Mislim da smo mi to već prevazišli.
Kako je izgledao proces povezivanja sa djetetom?
Od početka sam ja imala prisniji odnos, nego suprug. Mislim da je u meni našao i majku, i učiteljicu, i sestru, i drugaricu jer sam mu bukvalno bila sve to. Učila sam ga da piše pisana slova, da sabira i oduzima, da mu pravim “benzinsku pumpu” od praznih kutijica za ljekove, da zajedno gledamo njegove omiljene crtane filmove. Jednom prilikom, kada sam morala zbog zdravstvenih kontrola da odsustvujem 4-5 dana, iako smo se čuli i videli svake večeri, on je preplakao sve te dane. Njegov najveći strah je bio da ne bude napušten jer se uz nas osećao mirno i sigurno. Mislim da među nama postoji posebna povezanost, jer za sve što mu je potrebno, sve što ga muči, sve što mu je nepoznato on pita mene. Kada je pred nekom dilemom, kada ima neki problem zna da može da mi se obrati za savjet. I sada, kada je stariji, o svemu možemo da razgovaramo, ispriča mi i poneku tajnu jer zna da ga neću izneveriti. Tu sam tu da ga saslušam u bilo koje doba noći, da pokažem razumijwvanje, da ga usmjerim kada ga čeka neka važna odluka. Naravno da nije sve idealno, bilo je i suza, ljutnje, neslaganja, što je valjda i normalno u svakoj porodici.
Da li pamtite neku anegdotu?
Iskreno, ne sjećam se anegdota ali se sjećam trenutaka iz njegovog odrastanja koji su upečatljivi: njegovih radosnih očiju kad su mu kupljene prve patike kakve je on želio, nestrpljenja da ne zakasni u igraonicu kada ga je, prvi put, drugarica iz odeljenja pozvala na proslavu rođendana, prvog putovanja spavaćim kolima kada od uzbuđenja nije mogao da zaspi, kupovine crvenog bicikla koji je uvek želio. Ti trenuci kada vidim sreću i radost u njegovim očima, čine da se zaborave sve teškoće, brige i nedoumice i da se nastavi dalje.
Šta za Vas znači biti hranitelj?
Biti hranitelj tj.starati se o djetetu koje nije tvoje, je neverovatno iskustvo. Možda treba izabrati neku drugu reč, jer hraniteljstvo ne podrazumeva samo hranjenje – to je svakodnevna, danonoćna ljubav koja te pokreće da ideš dalje. Da jedno mlado, nevino biće usmeriš pravilno, da ga pripremiš za život koji ga očekuje. Taj osećaj ispunjenosti i zadovoljstva kada vidiš da si uspio, ne može se opisati. Odgovornost je velika, ali ne bih mogla sebi da oprostim da nisam pomogla, a mogla sam. Količina ljubavi koju sam osjetila ne može se izmjeriti. Ovo iskustvo me je obogatilo i oplemenilo kao osobu. Mislim da još uvijek postoje određene predrasude prema hraniteljstvu, ali sada znam da su to zaista veliki ljudi koji vas tjeraju da ponovo vjerujete u dobrotu i ljepotu svijeta.
