Biljana Pajović: Vršnjačkog nasilja ima mnogo u čitavoj zemlji, Bar je samo transparentniji
Gošća “Promenade četvrtkom” bila je Biljana Pajović, direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj. Pajovićeva radi od 2009. godine u Centru, a od 31. decembra prošle godine je direktorica. Magistar je socijalne politike i socijalnog rada.
RB/BI: Kakav je ovaj mjesec novembar u Vašoj firmi, imate li više ili manje posla, ili je stanje redovno i uobičajeno?
Pajovic: Nažalost, mi u Centru za socijalni rad ne možemo baš da kažemo da je naš posao redovan, jer se susrećemo sa raznim situacijama, neodložnim intervencijama, gdje se od nas očekuje hitno reagovanje. Svjedoci smo, vidljivo je to i kroz medije, da imamo veliki broj incidenata što se tiče vršnjačkog nasilja, i najčešće su to situacije koje se dešavaju upravo na teritoriji naše opštine. Iz tog razloga najveći obim posla i leži na Službi za djecu i mlade.
RB/BI: Možete li da nam objasnite kakva je ovo ekspanzija u vršnjačkom nasilju, u maltretiranju svojih vršnjaka, drugova i drugarica. Istina, uvijek je toga bilo, ali ovoliko, čini mi se, nije nikad?
Pajović: Naša je procjena da su se u protekle dvije godine nasilje i vršnjačko nasilje udvostručili. Ono što nas brine jeste uzrast djece koja vrše vršnjačko nasilje. U proteklom periodu najčešće smo govorili o onima koji se u zakonu tretiraju kao stariji maloljetnici, to je uzrast između 16 i 18 godina, a sad, nažalost, imamo djecu koja su ne samo u završnim razredima osnovne škole, nego ih imamo već od petog razreda, imamo žrtve čak i brutalnog nasilja na nivou osnovne škole. Smatram da korjen problema leži u samom porodičnom miljeu, gdje kao društvo moramo da radimo više na prevenciji. Smatram da je takođe problem i kriza zbog pandemije, gdje su djeca gotovo dvije godine pohađala online nastavu. Kad su se vratili u školske klupe, bili su drugačiji, pa su nam brojni prosvjetni radnici rekli da su se susreli sa problemom na koji način ponovo da uspostave normalnu školsku atmosferu.
Naš cilj je da obiđemo sve osnovne škole, upravo zbog problema vršnjačkog nasilja. Jako me obadovao podatak da je u Osnovnoj školi „Srbija“ zabranjeno korišćenje mobilnih telefona, đaci čak ne smiju da donesu mobilni telefon u školu, a kamoli da ga koriste na času. Jednostavno, prepoznali su da djeca slobodno vrijeme, školski odmor, koriste izolovani uz telefon ili su u manjim grupama i gledaju neki sadržaj na telefonu, ne provode vrijeme zajedno i ne razgovaraju. Pitali smo ih kakva je situacija sa drugim školama, rekli su da ne znaju i da se svaka škola trudi na svoj način da suzbije ovaj visoko prisutan problem. U toj obrazovnoj ustanovi zabrana mobilnih telefona je odluka njihovog Nastavnog vijeća.