Jukić: Nasilje nije problem samo porodice, nije privatna stvar, to je problem društva i države
O kampanji „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ na programu Radio Bara sa psihološkinjom Vesnom Jukić, koja radi u barskom Centru za socijalni rad razgovarala je Ivanka Leković.
RB/BI: Sigurni smo da je nasilje nad ženama u fokusu Centra za socijalni rad tokom čitave godine.
Jukić: Tako je, centri za socijalni rad imaju jako važnu ulogu u procesu zaštite od nasilja, koje uključuju posebne aktivnosti Centra i koordinaciju sa svim službama koje mogu da zaštite žrtvu u postupku nasilja. Tu prije svega mislim na policiju, pravosudne organe, zdravstvene i obrazovne institucije, kao i organizaciju civilnog sektora. Centar za socijalni rad je koordinator svih tih aktivnosti, shodno Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Osim što koordinišu svim aktivnostima, Centri za socijalni rad prate žrtvu duži vremenski period na njenom putu ili rehabilitacije, ili izlaska iz začaranog kruga nasilja. Prisutni su i kada se jedan takav događaj desi, jer istraživanja su pokazala da je žena spremna da prijavi nasilje tek nakon sedam do osam godina intenzivnog trpljenja nasilja. To takozvano osnaživanje žene, po meni je izostalo u našem društvu, uvijek se pozivamo na to da smo i dalje patrijarhalno društvo.
RB/BI: To je ona čuvena rečenica: Trpi, sve smo mi trpjele.
Jukić: Jeste, kao i: Ništa to nije strašno i ako je vikao, ako je slomio i ako je jednom, možda i udario. Nedavna istraživanja UNICEF-a su jasno pokazala da većina naših stanovnika i dalje misli da šamar nije nasilje, da vikanje nije nasilje, da prijetnje nisu nasilje… Kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“, posebno napominjem i djevojčicama, upravo treba da informiše javnost i da skrene pažnju na velik i ozbiljan državni problem, da izađemo iz šablona da se to dešava u porodičnom krugu i da je to porodični problem. Ne, to nije problem samo te porodice, niti je privatna stvar, to je problem države i društva. Potpisivanjem Istanbulske konvencije i donešenim zakonima, mi smo se kao država obavezali da ćemo štititi svaku žrtvu nasilja i da ćemo počinioca privesti pravdi. Moram da kažem da je nasilje sistemski problem, da ne postoji institucija koja samostalno može da ga riješi i da je međusobna povezanost i sinergija u postupanju nešto što će svaki slučaj nasilja riješiti. Ili, ako jedna karika izostane, do rešenja problema neće doći. Ova, takozvana narandžasta kampanja, koja počinje 25. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, simbolično se završava 10. decembra, Međunarodnim danom ljudskih prava, te je na globalnom nivou prihvaćeno da je nasilje nad ženama i djevojčicama nešto što predstavlja globalno kršenje ljudskih prava i najteži oblik diskriminacije.
RB/BI: Ipak, bilo je žena koje su u posljednjih nekoliko godina, izgubile život u porodičnom nasilju. Ti slučajevi su opomena i centrima za socijalni rad i svim institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.
Jukić: Nažalost, svjedoci smo da je u Crnoj Gori bilo više slučajeva femicida, nad čim treba svi duboko da se zamislimo i vidimo gdje su naše lične, institucionalne i društvene greške, na koji način se treba prilaziti žrtvi nasilja, na koji način se treba kažnjavati nasilnik i na koji način se treba štititi kompletna porodica od jednog nasilnika. U tu svhu, mi u centrima za socijalni rad se, kada su u pitanju slučajevi nasilja nad ženama, trudimo da ženama objasnimo šta su sve koraci koje moraju da preduzmu. Imali smo prilike da vidimo zašto su odustajale, sjećam se odlično predavanja čuvenog profesora iz Amerike, koji nam je tada objasnio da još nije sreo nasilnika koji mu je bio antipatičan. Nasilnici su jako dobri manipulatori.
