Nije bilo onih koji su danas ostali imuni i nisu pustili suzu tokom promocije hraniteljstva i porodičnog smještaja, koje je u sali Dvorca kralja Nikole organizovao Centar za socijalni rad za Bar i Ulcinj, uz svesrdnu podršku ljudi velikog srca – hranitelja.
Životne priče i iskustva onih koji se godinama nalaze u ulozi hranitelja, barem na čas su natjerali na razmišljanje o ovom najhumanijem i herojskom činu sve koji su se našli pred tim ljudima. Pred njihovim djelom, riječima i širinom duše.
Nakon stručnih izlaganja, uslijedila su iskustva hranitelja, čije su priče rasplakale sve u sali, a nagrađeni su i gromoglasnim i dugim aplauzima, kao toplim vidom podrške.
Mersiha Pojatić iz nesrodničkog hraniteljstva, pored svoje troje djece na hraniteljstvo je primila dvoje – djevojčicu koja sada ima šest i dječaka od dvije godine.
“Na hraniteljstvo me je podstakla prijateljica i odlučila sam da probam i saznam da li sam sposobna za to. Tada sam uzela djevojčicu od dvije i po godine, a sada je u prvom razredu i bebu koja nije imala ni puni dan života, a i danas je kod mene. Nije lako, nije bajno, ima dosta odricanja, problema i straha, ali prvenstveno uz podršku moje porodice, sve sam uspjela da prevaziđem. Nikada se nisam pokajala i sad samo razmišljam o tome kako ću podnijeti momenat ako budu morali da odu od mene. Ja ih doživljavam kao svoju djecu, oboje me zovu mama i previše sam emotivno vezana za njih”, drhtavim glasom kazala je ova plemenita žena.
I poznati slikar Dalibor Ćetković, zajedno sa svojom suprugom Jasminkom sasvim slučajno se našao u ulozi hranitelja.
“Uzeti dijete i prihvatiti ga kao svoje… Nismo razmišljali kako je živjeti sa djevojčicom koja je već stasala, a mi treba da je izvedemo na pravi put. Odluku smo donijeli jako brzo, nas dvoje nemamo svoje djece i to je bio još jedan mali podstrek za nas, da ispunimo kuću”, kazao je, između ostalog, Ćetković izrazivši želju da država pomogne djecu bez roditeljskog staranja nakon što postanu punoljetni.
Ulcinjanka Kudreta Ljuković na usluzi je Centru kada je u pitanju urgentno hraniteljstvo, a hraniteljka je djevojčici od 12 godina, koja se kod nje nalazi od treće godine.
“Ostala sam udovica u 48. godini, a ćerka mi je bila na studijama u Turskoj i osjetila sam potrebu da pružim porodičnu toplinu. Kada je djevojčica došla u moj dom, život mi se promijenio u potpunosti. Uložila sam sav trud da joj pružim ono što joj je najviše nedostajalo – ljubav, emocionalnu toplinu kao i sve uslove za normalan rast i razvoj. Moj fokus i pažnja su bili usmjereni na to kako da joj najbolje pomognem u ostvarivanju uspjeha. Poslije tri mjeseca djevojčicu sam prihvatila kao svoje dijete, iako nije nimalo lako bilo. Danas kad vidim da je moja djevojčica jedna od najboljih učenika u školi, primjer za dobro vaspitanje i puna poštovanja prema svima, vidim da se moj trud u potpunosti isplatio, što predstavlja dovoljan razlog da sam najsrećnija žena i majka na svijetu. Hvala dijete što postojiš”, puna zahvalnosti kazala je Ljuković.
Svoje iskustvo kao hranitelj predstavio je i Predrag Perak i zahvalio se Opštini i Centru na ukazanoj podršci koju je imao.
“Ono što mi je jedina želja je da naš grad dobije Centar za hraniteljstvo, da budemo prvi u tome, da pokažemo da možemo. Svim roditeljima i ljudima koji žele da usvoje dijete želim da kažem da postoje teški trenuci, ali, ako imate volju i želju, sve može da se uspije uz upornost i čistog srca”, iskren je Perak.
Prisutni su imali priliku da se upoznaju sa svime što predstavlja hraniteljstvo, kako se postaje hranitelj, ali i kako izgleda kada dijete dođe u hraniteljsku porodicu, te sa kojim se sve problemima i izazovima susrijeću djeca, hranitelji i socijalni radnici.
Direktorica Centra za socijalni rad Biljana Pajović, istakla je da su poseban akcenat na zaštitu djece bez roditeljskog staranja stavili 2012. godine, kada je uz podršku UNICEF-a, donešena Strategija za razvoj hraniteljstva u Crnoj Gori. Od tog perioda vršene su brojne kampanje i promocije širom Crne Gore koje su dale dobre rezultate – poređenja radi, 2010. godine u Dječjem domu “Mladost” u Bijeloj bilo je više od 170 djece na smještaju, a danas ih je manje od 90, što se smatra velikim uspjehom. Kada je riječ o teritoriji opštine Bar, ove godine nijedno dijete iz našeg grada nije smješteno u JU Dječji dom “Mladost” u Bijeloj, čemu Centar za socijalni rad i teži.
“U razgovoru sa našim građanima, uočili smo da nisu dovoljno upoznati sa uslugom porodičnog smještaja, hraniteljstva, jer smatraju da je to teška procedura, da se teško može postati hranitelj, pa je naš cilj da im to približimo. Potrebno je, prije svega, da neko ima veliku ljubav prema djeci i kapacitete i da su članovi porodice spremni da u svoj dom prihvate jedno dijete. Kroz dugogodišnji rad sa hraniteljima uvidjela sam da je najbolji oblik zaštite za djecu koja ne mogu da odrastaju uz roditelje, da su u hraniteljskim porodicama. Ljude koji se odluče na taj korak zaista smatram istinskim herojima humanosti”, objasnila je Pajović.
Ipak, direktorica Centra je istakla da u Baru ne postoje hranitelji u oblasti urgentnog hraniteljstva, da zbog toga moraju da pronalaze urgentna rješenja, te da su im zaista potrebni obučeni hranitelji.
Kao veliki uspjeh iz Centra za socijalni rad su naveli i to da danas u JU Domu za djecu “Mladost” nema nijednog djeteta iz Bara, dok ih je 2010. godine bilo 17.
U ime Opštine Bar na ovu temu govorila je sociološkinja Tanja Spičanović, koja je koordinirala izradom Lokalnog akcionog plana socijalne i dječje zaštite i unaprjeđenje socijalne inkluzije. Spičanović je kazala da ih raduje podatak što je broj djece koji su bili štićenici Dječjeg doma svake godine bio sve manji i što danas nema djece iz Bara. Ona je podsjetila i na lijepu praksu koje Opština svake godine priređuje ovoj djeci.
Spičanović je navela da Akcioni plan služi kao sistematski okvir kako i u kojim pravcima lokalna uprava treba da djeluje, te da počiva na tri stuba.
“Prvi stub je smanjenje siromaštva. Krenuli smo od obrazovanja, preko politike zapošljavanja i unaprjeđenja materijalnog statusa. To je nešto što će opredjeljivati aktivnosti lokalne samouprave u narednom periodu – smanjenje siromaštva. Drugi stub je socijalna inkluzija – da integrišemo sve osjetljive, ranjive, marginalizovane grupe kojima je potrebna afirmativna podrška društva, da budu punopravni i ravnopravni članovi društvene zajednica i da samim tim daju svoj puni potencijal i doprinos da se ta zajednica kvalitetnije razvija. Hraniteljima možemo na dvostruki način da pomognemo, a to je u saradnji sa svim relevantnim partnerima koji su pozvani tu da djeluju, kroz osnaživanje i jačanje njihovih kompetencija, tokom čitavog procesa hraniteljstva. Treći stub na kojem će počivati socijalna politika u narednom periodu je oblast pronatalitetnih politika – podrška porodici, osnaživanje roditelja u smislu razvoja i unaprjeđenja roditeljskih vještina i podrška potpomognutom roditeljstvu. Za tu namjenu Opština od prošle godine već izdvaja neka budžetska sredstva. To ćemo nastaviti da radimo i u narednom periodu i to izdvajanjem većih iznosa. Sve ono što može dodatno da osnaži porodični okvir, kao jednu zaista najbolju strukturu za zdravo, sigurno i kvalitetno odrastanje, tu smo da podržimo i da zajedno i sa hraniteljima i ostalim službama odgovaramo na sve društve izazove i iznalazimo najbolja rješenja”, poručila je Spičanović.
Socijalna radnica Azra Čindrak, koja se dominantno bavi poslovima hraniteljstva, govorila je uopšteno o hraniteljstvu i njegovim vrstama. Ona je ukazala na potrebu i značaj povećanja broja hraniteljskih porodica kao preduslova za kvalitetnu brigu, rast i razvoj djece bez roditeljskog staranja. Kako je istakla Čindrak, u Baru je, u srodničkim hraniteljskim porodicama smješteno 31 dijete.
“Potrebno je razvijati svijest o značaju hraniteljskih porodica i značaju koji porodica ima na psiho-fizički razvoj djeteta, formiranju njegove ličnosti, socijalni razvoj i mentalno zdravlje. U našem timu volimo da kažemo da su hranitelji naše blago. To su posebni ljudi sa velikim srcem koji su primili djecu o kojima se roditelji adekvatno ne staraju iz određenih razloga. To je veoma humano djelo, veliki gest tih ljudi dužno svakog poštovanja. Uzeti nečije dijete i izvesti ga na pravi put je najveći uspjeh”, istakla je Čindrak.
Psihološkinja Andrijana Raković govorila je o obukama koje su sastavni dio procjene podobnosti hranitelja, te na koji način osoba koja je zainteresovana može da stekne licencu hranitelja i u svoje dom primi dijete. Raković je kazala i to da je hraniteljstvo mnogo veći izazov od roditeljstva.
“Obuka je potrebna iz razloga što, osim ljubavi koju pružamo iz srca, potrebno je da znamo kako da priđemo toj djeci. Ne možemo očekivati od jednog djeteta da se ono adaptira toj porodici, potrebno je da se svi ostali članovi, a za početak hranitelji, prilagode samom djetetu. Krećemo od opštih razvojnih potreba djeteta, govorimo o vaspitnim stilovima koji će hranitelji primjenjivati. Obuka traje 33 sata i kroz dinamiku koju hranitelji sami postavljaju, to brzo prođe. Hranitelj kroz određene obuke ima mogućnost da shvati koliko je zapravo, hraniteljstvo izazovno”, objasnila je Raković, koja je navela sličnosti i razlike između hraniteljstva i roditeljstva.
“Ono što razlikuje ova dva vida odgajanja jeste sama odgovornost. Roditelj je odgovoran za sve postupke kod djeteta, dok kod hraniteljstva postoji trojni savez – hraniteljska, biološka porodica i Centar za socijalni rad. Mi smo uvijek tu da pružimo podršku i pomoć, naravno uz saradnju sa drugim institucijama, da na najbolji način odgovore na sve one izazove koje nosi hraniteljstvo”.
O tome kako i na koji način se postaje hranitelj, govorila je pedagog Adela Šabović.
“Hraniteljstvo može pružiti porodica, par ili pojedinac koje ima želju ili mogućnost da djetetu obezbijedi pomoć, podršku i uslove za život koji su neophodni za njegov pravilan rast i razvoj. Status hraniteljske porodice može dobiti porodica koja ispunjava uslove propisane zakonom, koja je procjenjena kao podobna i koja u toku pripreme i procjene pokaže da može razumjeti i na najbolji mogući način zadovoljiti potrebe djeteta. Hraniteljstvo predstavlja privremeni oblik zaštite djeteta sve dok se za to dijete ne obezbijedi neki drugi oblik zaštite. Hraniteljska porodica, za razliku od usvojiteljske, u obavezi je da njeguje kontakt sa biološkom porodicom djeteta, kako bi se olakšao povratak djeteta biološkoj porodici, kada se za to stvore uslovi i ako je to u njegovom najboljem interesu”, objasnila je Šabović i pozvala sve koji su zainteresovani za hraniteljstvo da dođu na konsultacije u Centar.
Poseban akcenat tokom promocije stavljen je na urgentno hraniteljstvo. Sanja Bogdanović Petranović, socijalna radnica koja se bavi ovom problematikom, iskazala je potrebu da se u zajednici regrutuju urgentne hraniteljske porodice jer one ne postoje u našem gradu. Pored toga, osvrnula se i na izazove sa kojima se kao radnici svakodnevno suočavaju kada su nađu u urgentnim situacijama.
“Kao neko ko već dugo vremena radi u Centru i ko je često dežuran, mnogo puta smo imali priliku da nas pozovu iz Uprave policije i saopšte da se desila neka situacija koja traži hitno reagovanje i smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu. U ovakvim situacijama često funkcionišemo po principu snalaženja, jer u Baru nemamo prihvatilište za urgentan smještaj. To nije samo problem u našoj opštini, već u cijeloj Crnoj Gori, pa zasigurno država tome mora da posveti mnogo više pažnje u narednom periodu. U Baru nemamo nijednu hraniteljsku porodicu za urgentan smještaj. Generalno, za nas su ovo najstresnije i najizazovnije situacije jer se dešavaju iznenada i traže od nas hitno reagovanje. Dijete je u takvim situacijama jako uplašeno, u panici, šoku i mi kao stručni radnici moramo pokazati posvećenost i vještine da ga u tom prvom kontaktu umirimo i pružimo mu sigurnost, jer ono odlazi u nepoznatu porodicu. U ovakvim situacijama djetetu često moramo obezbijediti i dodatnu garderobu, bebi svu prateću opremu i u tom kontekstu imamo divnu saradnju sa svim organizacijama na nivou opštine”, istakla je Bogdanović Petranović.
Psiholog i superizor u Centru za socijalni rad, Vesna Jukić, kazala je da je potreba za hraniteljskim porodicama alarmantna.
“Pohvalili smo se da nemamo djece koja su smještena u institucijama, ali realne potrebe u ovom momentu prevazilaze neke potrebe od četiri ili pet porodica. Hranitelji su više od heroja, toliko problema kroz proces hraniteljstva jedan roditelj koji uzme dijete prođe sa njim, toliko izazova i kriznih situacija… To je zaista nešto čemu posebno treba odati poštovanje i što država treba da uradi. Ipak, desiće se situacija da ukoliko naši građani ne budu prepoznali potrebu i ukoliko ne budemo mogli naći hraniteljske porodice da ta djeca završe u institucijama”, upozorila je Jukić.
Podijelila je i rezultate istraživanja koje je pokazalo da bebe koje odrastaju u domovima imaju tendenciju da razvijaju ekcem po leđima i stomaku.
“Bebe su same sebi razvile taj ekcem kako bi imale osjećaj dodira. Hraniteljska porodica je jedini oblik zaštite za jedno dijete da bi moglo pravilno i adekvatno da se razvija”, podvukla je Jukić i još jednom pozvala zainteresovane da se bliže raspitaju o hraniteljstvu.
Nakon promocije hraniteljstva, bilo je riječi i o porodičnom smještaju o kojem su govorile Ivana Bošković, socijalni radnik i Milena Leković, psiholog u službi za odrasla i stara lica.
Bošković je kazala da na evidenciji Centra trenutno nema nijednog korisnika usluge porodičnog smještaja, ali ni pružaoca. Praksa je pokazala da je ova usluga najviše potrebna starim licima.
“Ovom promocijom želimo da pozovemo sve građane koji njeguju humanost u svom biću, koji su motivisani, da se prijave i postanu pružaoci ove usluge”, poručila je Bošković.
Leković je istakla da su pružaoci usluga posebno potrebni za ljude koji žive u okolnim selima. Ona je podsjetila da Opština i Crveni krst redovno podržavaju i stara lica, njihove korisnike.
Preuzeto sa: Hraniteljstvo – za topao dom, miran san i spokojan osmjeh (barinfo.me)
