Novosti

FOTO ILUSTRACIJA

Pojava društvenih mreža i onlajn nasilje dobija sve veći zamah i oblici nasilja se transformišu. Svjedočimo nevjerovatnoj količini surovosti među djecom, upozorava psiholog Vesna Jukić

Vršnjačko nasilje u školama i van njih je problem koji je u poslednje vrijeme dostigao zabrinjavajuće razmjere i kojim se udruženo moraju boriti država, obrazovne institucije i roditelji. Rješavanje ovog problema je jedan od najvećih izazova za obrazovne institucije 21. vijeka, ali za društvo u cjelini.

Pošast vršnjačkog nasilja nije zaobišla ni grad pod Rumijom u šta smo se uvjerili u razgovoru sa psihologom Vesnom Jukić iz ovdašnjeg Centra za socijalni rad koja tvrdi da evidentirani bojni slučajevi nasilja među djecom. Naglašava da je za rješavanje ovog problema neophodno djeci omogućiti zdravo i bezbjedno okruženje i kroz razne preventivne metode spriječiti svaki vid nasilja.

– Neophodno je raditi na prevenciji vršnjačkog nasilja i to na način da djeca od najranijih školskih dana budu uključena u radionice. Dječaci, prvo iz kuće, a kasnije u vrtiću i školi, treba da nauče da se međusobno poštuju i uvažavaju, da nasilje nije odgovor, da drug nije meta, da loše ponašanje nije prihvatljivo. U okviru porodice se jako puno mora raditi sa djecom koja su počinioci vršnjačkog nasilja. Moram da kažem da to nisu samo djeca koja potiču iz disfunkcionalnih porodica, već iz svih., sada se može reći da je vršnjačko nasilje najdominantniji oblik nasilja – kaže Jukićeva i ističe da ono već poprima razmjere pandemije.

– Pojava društvenih mreža i onlajn nasilje dobija sve veći zamah i oblici nasilja se transformišu. Mi kao djeca, a spadam u stariju generaciju, znali smo da se ne volimo, da se posvađamo, potučemo, ali bi posle toga nastavili normalno da se družimo. Sada svjedočimo mržnji, zloj krvi, nevjerovatnoj količini surovosti. Ne staju dok ne povrijede žrtvu koju su zacrtali! Čak i kad je povrijede, oni ne prestaju. Imamo slučajeve gdje po 10-15 učenika napadaju jednog. I u našoj sredini imali smo takve slučajeve. Kad se vratimo u ta ranija vremena, mi smo imali takvo vaspitanje da, ako neko napadne slabijeg, obično je uskakao treći da to prekine ili odbrani slabijeg. Danas to nije slučaj. Djeca koja trpe vršnjačko nasilje mogu da budu i najbolji učenici, tiha djeca, oni koji trenutno prolaze kroz neki problem... Vjerujte da nasilnici znaju da izaberu koga će da stave kao metu, a onda su nemilosrdni. Zaista nemilosrdni – ističe ona.

Prema njenim riječima, nakon što se prijavi slučaj vršnjačkog nasilja, u Centru rade sa njima i sa kompletnom porodicom.

– Svi su oni uključeni i moraju sa nama provesti određeni period da vidimo na koji način će se razvijati situacija, da li je dijete usvojilo promjene u ponašanju, da li su i dalje zadržani nasilni obrasci. Nekad se i mi zapitamo kolika količina ravnodušnosti postoji kod djece, iako su suočeni i sa sudskim postupcima i sa tužilaštvom, policijom, centrima za socijalni rad – kaže Jukićeva.

S obzirom na učestalost nasilja nad ženama i djevojčicama, Jukićeva ih ovim putem poziva da dođu u Centar za socijalni rad, da popričaju i objasne o čemu se radi i čemu su sve izložene.

– Nadam se da će nakon toga i uz našu podršku i pomoć, uspjeti da izađu iz svega toga – poručila je ona.

Preuzeto sa: ДАН - Prevenciјom do dјetinjstva bez nasilja (dan.co.me)

O kampanji „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ na programu Radio Bara sa psihološkinjom Vesnom Jukić, koja radi u barskom Centru za socijalni rad razgovarala je Ivanka Leković.

RB/BI: Sigurni smo da je nasilje nad ženama u fokusu Centra za socijalni rad tokom čitave godine.

Jukić: Tako je, centri za socijalni rad imaju jako važnu ulogu u procesu zaštite od nasilja, koje uključuju posebne aktivnosti Centra i koordinaciju sa svim službama koje mogu da zaštite žrtvu u postupku nasilja. Tu prije svega mislim na policiju, pravosudne organe, zdravstvene i obrazovne institucije, kao i organizaciju civilnog sektora. Centar za socijalni rad je koordinator svih tih aktivnosti, shodno Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Osim što koordinišu svim aktivnostima, Centri za socijalni rad prate žrtvu duži vremenski period na njenom putu ili rehabilitacije, ili izlaska iz začaranog kruga nasilja. Prisutni su i kada se jedan takav događaj desi, jer istraživanja su pokazala da je žena spremna da prijavi nasilje tek nakon sedam do osam godina intenzivnog trpljenja nasilja. To takozvano osnaživanje žene, po meni je izostalo u našem društvu, uvijek se pozivamo na to da smo i dalje patrijarhalno društvo.

RB/BI: To je ona čuvena rečenica: Trpi, sve smo mi trpjele.

Jukić: Jeste, kao i: Ništa to nije strašno i ako je vikao, ako je slomio i ako je jednom, možda i udario. Nedavna istraživanja UNICEF-a su jasno pokazala da većina naših stanovnika i dalje misli da šamar nije nasilje, da vikanje nije nasilje, da prijetnje nisu nasilje… Kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“, posebno napominjem i djevojčicama, upravo treba da informiše javnost i da skrene pažnju na velik i ozbiljan državni problem, da izađemo iz šablona da se to dešava u porodičnom krugu i da je to porodični problem. Ne, to nije problem samo te porodice, niti je privatna stvar, to je problem države i društva. Potpisivanjem Istanbulske konvencije i donešenim zakonima, mi smo se kao država obavezali da ćemo štititi svaku žrtvu nasilja i da ćemo počinioca privesti pravdi. Moram da kažem da je nasilje sistemski problem, da ne postoji institucija koja samostalno može da ga riješi i da je međusobna povezanost i sinergija u postupanju nešto što će svaki slučaj nasilja riješiti. Ili, ako jedna karika izostane, do rešenja problema neće doći. Ova, takozvana narandžasta kampanja, koja počinje 25. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, simbolično se završava 10. decembra, Međunarodnim danom ljudskih prava, te je na globalnom nivou prihvaćeno da je nasilje nad ženama i djevojčicama nešto što predstavlja globalno kršenje ljudskih prava i najteži oblik diskriminacije.

RB/BI: Ipak, bilo je žena koje su u posljednjih nekoliko godina, izgubile život u porodičnom nasilju. Ti slučajevi su opomena i centrima za socijalni rad i svim institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.

Jukić: Nažalost, svjedoci smo da je u Crnoj Gori bilo više slučajeva femicida, nad čim treba svi duboko da se zamislimo i vidimo gdje su naše lične, institucionalne i društvene greške, na koji način se treba prilaziti žrtvi nasilja, na koji način se treba kažnjavati nasilnik i na koji način se treba štititi kompletna porodica od jednog nasilnika. U tu svhu, mi u centrima za socijalni rad se, kada su u pitanju slučajevi nasilja nad ženama, trudimo da ženama objasnimo šta su sve koraci koje moraju da preduzmu. Imali smo prilike da vidimo zašto su odustajale, sjećam se odlično predavanja čuvenog profesora iz Amerike, koji nam je tada objasnio da još nije sreo nasilnika koji mu je bio antipatičan. Nasilnici su jako dobri manipulatori.

Pročitaj više …

Dana 28.11.2022. godine, shodno planu posjete i saradnje sa vaspitno obrazovnim ustanovama u Baru, održan je sastanak u Osnovnoj školi "Kekec". Sastanku su prisustvovali.direktorica Centra za socijalni rad Biljana Pajović, Katica Kovač- socijalna radnica, rukovodilac Službe za djecu i mlade, Vesna Jukić, psiholog- supervizor Centra,  Azra Čindrak, socijalna radnica, Dragan Marković, direktor skole, Nataša Jovanović pedagogica škole i Radmila Petrović, učiteljica. Predmetna nastavnica je bila  u ulozi odjeljenskog starješine učenika o kojem smo razgovarali.

Tema razgovora je  i sve više prisutno vršnjačko nasilje, kao i prepoznavanje potencijalnih žrtvava porodičnog nasilja. Tokom posjete upoznati smo sa aktivnostima koje preduzima ova škola u cilju prevencije vršnjačkog nasilja, kroz međuvršnjačku edukaciju, kao i tima za vršnjačku edukaciju. U ovoj školi, najveći fokus je usmjeren na djecu koja pohađaju VI I VII razred, kada su ova predavanja u pitanju.

Kao dobar, pokazao se i program Unicefa Moje vrijednosti i vrline, koji se sprovodi u ovoj školi.

Planirani su i dalji koraci koji se mogu preduzeti iz domena nadležnosti, koje ima svaka od navedenih ustanova.

Ovim putem izražavamo zahvalnost direktoru, pedagogu i učiteljici ove škole, na ljubaznom  prijemu.

Gošća “Promenade četvrtkom” bila je Biljana Pajović, direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj. Pajovićeva radi od 2009. godine u Centru, a od 31. decembra prošle godine je direktorica. Magistar je socijalne politike i socijalnog rada.

RB/BI: Kakav je ovaj mjesec novembar u Vašoj firmi, imate li više ili manje posla, ili je stanje redovno i uobičajeno?

Pajovic: Nažalost, mi u Centru za socijalni rad ne možemo baš da kažemo da je naš posao redovan, jer se susrećemo sa raznim situacijama, neodložnim intervencijama, gdje se od nas očekuje hitno reagovanje. Svjedoci smo, vidljivo je to i kroz medije, da imamo veliki broj incidenata što se tiče vršnjačkog nasilja, i najčešće su to situacije koje se dešavaju upravo na teritoriji naše opštine. Iz tog razloga najveći obim posla i leži na Službi za djecu i mlade.

RB/BI: Možete li da nam objasnite kakva je ovo ekspanzija u vršnjačkom nasilju, u maltretiranju svojih vršnjaka, drugova i drugarica. Istina, uvijek je toga bilo, ali ovoliko, čini mi se, nije nikad?

Pajović: Naša je procjena da su se u protekle dvije godine nasilje i vršnjačko nasilje udvostručili. Ono što nas brine jeste uzrast djece koja vrše vršnjačko nasilje. U proteklom periodu najčešće smo govorili o onima koji se u zakonu tretiraju kao stariji maloljetnici, to je uzrast između 16 i 18 godina, a sad, nažalost, imamo djecu koja su ne samo u završnim razredima osnovne škole, nego ih imamo već od petog razreda, imamo žrtve čak i brutalnog nasilja na nivou osnovne škole. Smatram da korjen problema leži u samom porodičnom miljeu, gdje kao društvo moramo da radimo više na prevenciji. Smatram da je takođe problem i kriza zbog pandemije, gdje su djeca gotovo dvije godine pohađala online nastavu. Kad su se vratili u školske klupe, bili su drugačiji, pa su nam brojni prosvjetni radnici rekli da su se susreli sa problemom na koji način ponovo da uspostave normalnu školsku atmosferu.

Naš cilj je da obiđemo sve osnovne škole, upravo zbog problema vršnjačkog nasilja. Jako me obadovao podatak da je u Osnovnoj školi „Srbija“ zabranjeno korišćenje mobilnih telefona, đaci čak ne smiju da donesu mobilni telefon u školu, a kamoli da ga koriste na času. Jednostavno, prepoznali su da djeca slobodno vrijeme, školski odmor, koriste izolovani uz telefon ili su u manjim grupama i gledaju neki sadržaj na telefonu, ne provode vrijeme zajedno i ne razgovaraju. Pitali smo ih kakva je situacija sa drugim školama, rekli su da ne znaju i da se svaka škola trudi na svoj način da suzbije ovaj visoko prisutan problem. U toj obrazovnoj ustanovi zabrana mobilnih telefona je odluka njihovog Nastavnog vijeća.

Pročitaj više …

U Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj u ovom trenutku ne boravi nijedno dijete sa teritorije opštine Bar. Prije 12 godina, u ovoj ustanovi boravilo je 17 djece iz Bara. Činjenica da je situacija danas takva raduje, ali potreba za hraniteljskim porodicama i te kako postoji, poručeno je sa predstavljanja hraniteljskog i porodičnog smještaja, događaja koji su u Dvorcu kralja Nikole organizovali Centar za socijalni rad opština Bar i Ulcinj, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Opština Bar i UNICEF.

Okupljeni u Dvorcu kralja Nikole bili su u prilici da od predstavnica Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj čuju da procedura za dobijanje statusa hraniteljske porodice, uprkos predrasudama, nije komplikovana i dugotrajna, koje vrste hraniteljskih porodica postoje, ali i da čuju iskustva ljudi iz Bara i Ulcinja koji su otvorili vrata svojih domova i primila djecu koja iz različitih razloga nijesu više mogla biti uz svoje biološke roditelje.

Mersiha Bojatić tri puta se ostvarila u ulozi majke, ali majkom je nazivaju još dvoje djece – djevojčica od 6 godina i dječak od dvije, kojeg je u svoj dom primila kada je imao nepun dan. U doba pandemije, radnice Centra za socijalni rad suočile su se sa teškim slučajem – dječaku su, nekoliko sati nakon rođenja, morale naći hraniteljsku porodicu. Veliko srce pokazala je Mersiha Bojatić i prihvatila dječaka „kao svog“.

Potpuno neplanirano, u svoj dom primili su djevojčicu od 14 godina akademski umjetnici iz Bara Jasminka i Dalibor Ćetković. Dado Ćetković, naš poznati slikar, iskreno priča da je njegova želja da nijedno dijete ne završi u domu iz naše opštine, da to potraje, i da se nađe više hraniteljskih porodica, jer, kako kaže „to svi možemo“.

Pročitaj više …