Gošća “Promenade četvrtkom” bila je Biljana Pajović, direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj. Pajovićeva radi od 2009. godine u Centru, a od 31. decembra prošle godine je direktorica. Magistar je socijalne politike i socijalnog rada.
RB/BI: Kakav je ovaj mjesec novembar u Vašoj firmi, imate li više ili manje posla, ili je stanje redovno i uobičajeno?
Pajovic: Nažalost, mi u Centru za socijalni rad ne možemo baš da kažemo da je naš posao redovan, jer se susrećemo sa raznim situacijama, neodložnim intervencijama, gdje se od nas očekuje hitno reagovanje. Svjedoci smo, vidljivo je to i kroz medije, da imamo veliki broj incidenata što se tiče vršnjačkog nasilja, i najčešće su to situacije koje se dešavaju upravo na teritoriji naše opštine. Iz tog razloga najveći obim posla i leži na Službi za djecu i mlade.
RB/BI: Možete li da nam objasnite kakva je ovo ekspanzija u vršnjačkom nasilju, u maltretiranju svojih vršnjaka, drugova i drugarica. Istina, uvijek je toga bilo, ali ovoliko, čini mi se, nije nikad?
Pajović: Naša je procjena da su se u protekle dvije godine nasilje i vršnjačko nasilje udvostručili. Ono što nas brine jeste uzrast djece koja vrše vršnjačko nasilje. U proteklom periodu najčešće smo govorili o onima koji se u zakonu tretiraju kao stariji maloljetnici, to je uzrast između 16 i 18 godina, a sad, nažalost, imamo djecu koja su ne samo u završnim razredima osnovne škole, nego ih imamo već od petog razreda, imamo žrtve čak i brutalnog nasilja na nivou osnovne škole. Smatram da korjen problema leži u samom porodičnom miljeu, gdje kao društvo moramo da radimo više na prevenciji. Smatram da je takođe problem i kriza zbog pandemije, gdje su djeca gotovo dvije godine pohađala online nastavu. Kad su se vratili u školske klupe, bili su drugačiji, pa su nam brojni prosvjetni radnici rekli da su se susreli sa problemom na koji način ponovo da uspostave normalnu školsku atmosferu.
Naš cilj je da obiđemo sve osnovne škole, upravo zbog problema vršnjačkog nasilja. Jako me obadovao podatak da je u Osnovnoj školi „Srbija“ zabranjeno korišćenje mobilnih telefona, đaci čak ne smiju da donesu mobilni telefon u školu, a kamoli da ga koriste na času. Jednostavno, prepoznali su da djeca slobodno vrijeme, školski odmor, koriste izolovani uz telefon ili su u manjim grupama i gledaju neki sadržaj na telefonu, ne provode vrijeme zajedno i ne razgovaraju. Pitali smo ih kakva je situacija sa drugim školama, rekli su da ne znaju i da se svaka škola trudi na svoj način da suzbije ovaj visoko prisutan problem. U toj obrazovnoj ustanovi zabrana mobilnih telefona je odluka njihovog Nastavnog vijeća.
RB/BI: Svaka čast za Osnovnu školu “Srbija”! Veoma je zabrinjavajući podatak da je epicentar vršnjačkog nasilja sada u osnovnim školama, dakle, među djecom mlađom od 15 godina.
Pajović: Jeste, moramo da reagujemo na vršnjačko nasilje od najranijeg uzrasta, da budemo edukativni čak od vrtića. Nažalost, neka djeca nisu ni svjesna da su žrtve nasilja. Veliki je problem što su društvene mreže jako prisutne, pogotovo u životu mlade populacije, a sporan je i sadržaj koji se plasira. Tu, nažalost, imamo i djecu koja uzore i idole traže u skroz pogrešnim osobama, i onda pokušavaju da oponašaju ono što je uvijek bilo poznato kao duštveno neprihvatljivo. Dešava se da ako imamo dijete koje je dobar đak, povučeno je, ne druži se, ostali ga tretiraju kao nekog ko ne pripada društvu, kao da radi nešto loše. Ako postiže dobre rezultate, ako nije sklon sportu, ako je više usmjeren na neku umjetnost, to doživljavaju kao lošu osobinu, izopštavaju ga, što je jako loše.
RB/BI: Mogao bi jedan apel da krene odavde da svi barski đaci ostave mobilni telefon kod kuće. Mobilni su veliko zlo, to pravljenje videa, fotografisanje, gledanje dok su časovi u toku, na velikim odmorima, između časova, sve ne bi li se uhvatila kakva lascivna slika, koja se poslije plasira na društvenim mrežama.
Pajović: Potičem iz generacije koja se tek u srednjoj školi susrela sa mobilnim telefonima, a još kasnije sa društvenim mrežama. Današnja djeca su otkad se rode usmjerena na tehnologiju. S jedne strane, možda to ima prednosti, ali s druge, sav sadržaj postaje javan, i to je problem. Moramo da nastojimo da u najmanjoj mogućoj mjeri koristimo mobilne telefone. Smatram i da osnovna kultura nalaže da kad je čas ne smijemo istovremeno da pratimo nastavu i koristimo telefon, da se s nekim dopisujemo.
RB/BI: Čini mi se da je gore kad se „inkriminišući” materijal stavi na društvene mreže, od samog maltretiranja, teže posljedice ima po maltretiranog?
Pajović: Tako je, stručnjaci sad i govore o eskalaciji nasilja putem interneta. Svi koji smo društveno odgovorni, koji radimo u ovakvim institucijama, trebalo bi da više govorimo o tome kako prepoznati nasilje i putem interneta i kako naučiti djecu da balansirano koriste društvene mreže. Nekad one mogu biti iskorišćene u dobre svrhe, u promociju vrijednosti, ali, nažalost, u brojnim situacijama se zloupotrebljavaju.
RB/BI: A kakva je vaša konkretna uloga kad saznate za vršnjačko nasilje?
Pajović: Jako mi je žao što nemamo mogućnost preventivno da reagujemo, jer kod nas dođu djeca koja su bila žrtve nasilja i po nekoliko godina. Ono što je naša uloga jeste da po obavještenju ili prijavi koju dobijemo (najčešće od Uprave policije, a često i od škole), saznamo ko je žrtva, a ko počinilac nasilja. U ovom slučaju radimo i sa žrtvama i sa počiniocima. Obavljamo razgovor i sa djetetom i njegovim roditeljima, vršimo procjenu, stepen rizika koji ima na dijete, organizujemo i terenske posjete (što je u okviru nadležnosti našeg posla) i sa tim ispunjavamo plan usluga. On podrazumijeva opšti cilj povodom problema, ali i konkretne korake koje moramo preduzeti. Tu se uključuju i stručnjaci iz drugih ustanova u skladu sa problemom. Međutim, smatram da je naša uloga u ovom trenutku preventivna, mi smo u toku ove godine bili inicijatori razgovora sa svim osnovim školama. Do sad smo bili u pet škola, a imamo u planu da obiđemo i srednje škole i vrtiće. Takođe, smatram da bi naša uloga trebala biti i preventivna i proaktivna, zbog čega smo i ranijih godina, a planiramo da nastavimo, održavali Dane otvorenih vrata, kao i kampanje za borbu protiv nasilja. Na taj način su sugrađani imali priliku da vide da smo bili prisutni i na gradskom trgu, da smo govorili o tom problemu, ali, nažalost, nije dalo posebno dobre efekte, zbog čega smatram da moramo na tome raditi ne samo jednom ili dva puta godišnje, nego možda i jednom mjesečno.
RB/BI: E, Boga mi ćemo da sarađujemo, Radio Bar i Centar za Socijalni rad, više nego što smo do sada, jer ovakvog vršnjačkog nasilja nije bilo sve ove godine otkad postoji Radio Bar. I dobra je stvar da se jednom nedeljno, ili jednom mjesečno, prave ovakve ili slične emisije. A interesuje me još jedna stvar: kad vam dođu akteri vršnjačkog nasilja, da li se više njih, u razgovoru s vama, ponašaju pokajnički ili bezobrazno, mislim tu i na djecu i na roditelje?
Pejović: Imamo situacije kada djeca i sama uoče da je njihovo ponašanje neprihvatljivo, ali roditelji imaju zaštitničku ulogu prema njima gdje minimiziraju problem i nastoje da opravdaju. Ja iz uloge roditelja razumijem da moramo da budemo podrška svojoj djeci u raznim situacijama, ali ne možemo da prihvatimo da dobijaju pohvale ukoliko je njihovo ponašanje za svaku osudu. Smatram da imamo problem što nemamo adekvatnu saradnju sa roditeljima. Nije to slučaj sa svom djecom ili roditeljima. Ipak, malo veći problem je rad sa porodicom, nego rad sa samim djetetom.
RB/BI: Tačno, i ubijeđen sam da su u velikom procentu dobra djeca, ali postoji tih pet ili deset odsto koji se nametnu kao lideri u odjeljenju a mahom su to oni koji prave probleme, koji maltretiraju drugu djecu. I nikako da oni drugi, dobri, vaspitani, dođu do izražaja od njih.
Pejović: Nažalost, i dobra djeca će se nekad bolje osjećati ako se priklone tom lideru, nego da pripadaju drugoj grupi u kojoj mogu biti i žrtve. Znamo kroz naš rad da su to, kao što ste rekli, dobra i vaspitana djeca, ali se oni često bore sa nekom teškom ekonomskom situacijom, imaju problem sa golom egzistencijom. Da ne govorim o nekim drugim problemima, zdravstvenim, o problemima i nasilju u porodici, gdje jasno vidite da je to dobro dijete u nekoj ranoj dobi iskusilo tešku stranu života, i onda mora na neki način da bira svoj put, da se prikloni lideru koji nema uzorno ponašanje, naprotiv.
RB/BI: Jesmo li mi, gospođo Pajović, u Baru, toliko transparentniji od drugih pa smo stalno na stupcima štampe povodom vršnjačkog nasilja, ili je to zaista tako da najviše vršnjačkog nasilja ima u Baru? Tek ponekad se pominju Nikšić, Podgorica… Ne znam šta je pravi razlog tome?
Pajović: Više bih voljela da vjerujem da smo mi ti koji smo u gradu u kojem ima više nasilja, što bi značilo da ga u Crnoj Gori nema toliko, ali mislim da smo samo transparentniji. Osim toga, brojne škole aktivno rade na prevenciji vršnjačkog nasilja u skladu sa svojim programom, pa je i to vidljivo. Moramo, čini mi se, da stavimo u drugi plan onaj prefiks škole da je to obrazovna, nego prije, vaspitna ustanova.
RB/BI: Mada sve kreće iz porodice, i kada zagrebete malo, vidite da je porodica ta iz koje potiču problemi: razvedeni roditelji, nasilje u njoj, droga, itd?
Pajović: Radimo dosta sa takvom djecom i uočili smo da su to, uglavnom, maloljetnici koje su roditelji napustili i o njima neko drugi vodi brigu. Imate i situacije gdje su oba roditelja korisnici psihoaktivnih supstanci i nemaju kapaciteta zbog svojih problema da se posvete djeci, kao i situacije gdje se bore da prežive, nemaju posla, podstanari su, imaju kredite… Ne mogu da razmišljaju o vaspitanju djece, jer se bore za opstanak, pa kada zadrete u suštinu, vidite da tu postoji neki dublji problem.
RB/BI: Ali gdje se izgubila empatija? Sjećam se u naše vrijeme kad su školski drugari imali zdravstvenih ili drugih problema, teško su učili, mi smo bili solidarni, posebno smo bili nježni, posebno smo vodili računa o njima, a sad su oni postali idealna meta za maltretiranje?
Pajović: Jeste, u pravu ste. I ja se sjećam kad smo mi pohađali školu da je, ako smo imali vršnjake koji su u teškom materijalnom položaju, cijelo odjeljenje sakupljalo pomoć. Ako neko ima bilo kakav problem, gotovo čitavo odjeljenje je tražilo način da pruži podršku. Sad je, po mom mišljenju, problem u poremećenom sistemu vrijednosti.
RB/BI: Mada, ko zna, možda ćemo o ovim vremenima govoriti kao o starim dobrim vremenima, kad još nisu tukli nastavnike? Evo vidjeli smo u Trsteniku, u Srbiji, kad su nastavnici izmakli stolicu, samo što je nisu prebili, pretukli… Da, malo ironišem, ali veliko je zlo to vršnjačko nasilje. Ali vi ste direktorica Centra za socijalni rad, imate i druge teme, druge glavobolje. Za novinare kažu da su univerzalne neznalice, a takvi ste, čini mi se, i vi u Centru?
Pajović: Tako je, dok sam studirala socijalni rad, naš profesor Evropskog radnog prava, nam je govorio da moramo biti renesansni tip ličnosti, odnosno da smo svestrane ličnosti i da moramo da poznajemo mnoge oblasti i mnoge nauke, a mi, nažalost nismo u mogućnosti da stignemo na toliko strana. A sve društvene devijacije, svi socijalni problemi, u nadležnosti su Centra za socijalni rad. Što se tiče ostalih humanitarnih ustanova, one su više usmjerene na konkretan problema brigu o starima, na korisnike psihoaktivnih supstanci, na djecu sa smetnjama u razvoju ili neke druge probleme, a u Centru za socijalni rad vi istovremeno morate da se bavite raznim, gotovo svim, društvenim problemima.
Maloprije smo govorili o vršnjačkom nasilju, evo kako to izgleda u praksi. Tom problematikom bave se stručnjaci iz Službe za djecu i mlade, gdje imamo psihologe, pedagoge i socijalne radnike, ali oni u isto vrijeme u toku radnog dana moraju da rade sa tri ili četiri žrtve vršnjačkog nasilja, a onda sa djecom koja su u postupku povjeravanja kod razvoda braka. Imamo i porodično nasilje, djecu koja su u hraniteljstvu… To je brojna problematika s kojom mora da se nosi jedan stručni radnik, što po meni nije dobro. Jer, s jedne strane dovodi do opterećenja stručnog radnika, gdje je on demotivisan pošto nema dovoljno ni vremena ni kapaciteta da se svima posveti, a s druge strane opada i kvalitet rada. Praksa nekih drugih razvijenijih zemalja je pokazala da je dobro da postoje specijalizovana odjeljenja za pojedine problematike.
RB/BI: Pri tome morate da vodite računa i o porodicama koje su materijalno ugrožene? I to je jedan veliki problem. Koliko je u našem Baru takvih porodica?
Pajović: Na našoj evidenciji trenutno imamo oko 280 porodica korisnika materijalnog obezbeđenja porodice. To podrazumijeva da porodica nema nikakvih primanja i da dobija takozvanu socijalnu pomoć, kako se kaže u narodu, preko Centra za socijalni rad. Međutim, proceduraza ostvarivanje tog prava je vrlo komplikovana. Sjećam se vremena kad sam tek počela da radim u Centru za socijalni rad – mogli ste da imate jedno vozilo koje nema neku veliku vrijednost, a koje vam nije bilo smetnja da ostvarite ovo pravo. Danas, ako imate bilo kakvo motorno vozilo, ne možete da ostvarite pravo na ovu pomoć.
RB/BI: Ali posebna glupost je što se za vrijeme izborne kampanje ili izbora obustavljaju materijalna davanja, da to ne bi uticalo na te potencijalne glasače. Da li je to tačno?
Pajović: Tako je, mi smo evo već osam mjeseci frustrirani tom činjenicom jer ne možemo da odobrimo jednokratnu novčanu pomoć licima kojima je ova pomoć zaista neophodna. Sad su izbori završeni, ali se čekaju konačni rezultati. Imate situaciju kao da život staje, kao da problemi nestaju.
RB/BI: Čekate li konačne izbore u Šavniku ili samo na nivou Bara, o čemu se radi?
Pajović: Tu imamo dva tumačenja, od strane Agencije za sprečavanje korupcije. Oni mogu biti konačni na teritoriji naše Opštine ili na teritoriji Crne Gore. Ako su konačni na teritoriji naše Opštine, pomoć se može odobriti.
RB/BI: Pa, odobrite je.
Pajović: Naravno. Za proteklih osam mjeseci bilo je toliko problema i toliko ljudi koji su zaista bili u nuždi, da smo bili prinuđeni da pomognemo na neki način, a nažalost, bili smo spriječeni u tome. Imali smo stalne kontakte sa ustanovama sa kojima sarađujemo, naše lokalne organizacije kao što su Caritas, Crveni krst i brojne nevladine organizacije koje su nam izlazile u susret i pružale pomoć za pojedine porodice. Postojali su izuzetni slučajevi kome se ta pomoć može odobriti, iako je zabrana bila prisutna. Jedina situacija u kojoj se može odobriti ta vrsta pomoći dok su zabrane u toku, jeste ukoliko dođe do smrti člana porodice, do elementarnih nepogoda, ili ukoliko kod nekog nastupi trajni invaliditet.
RB/BI: Nema trenutno mališana iz barske Opštine koji su u Bijeloj, uglavnom su po hraniteljskim porodicama. Iz punih usta kažem: puna podrška za hraniteljske porodice! U većini su to divni ljudi koji rade jednu nevjerovatno dobru, humanu stvar.
Pajović: U pravu ste, mi smo u petak, 18. novembra, imali promociju hraniteljstva, kada smo iznijeli podatak da od ove godine nemamo nijedno dijete koje je smješteno u Dječjem domu „Mladost“. Po novom zakonu nijedno dijete mlađe od tri godine ne smijemo da smjestimo u institucije, jer su istraživanja pokazala da to nije dobar ambijent, ne samo za taj uzrast, već generalno, a pogotovo u prvim godinama. Veliki problem sa kojim se susrećemo u praksi dešava se u situacijama kada nam je potreban urgentan smještaj. Postoje četiri vrste hraniteljstva, jedna od njih je urgentno hraniteljstvo. Mi, nažalost, nemamo nijedno lice koje je obučeno za ovaj vid smještaja. Nedavo smo imali situaciju da nas iz Uprave policije pozovu poslije ponoći sa informacijom da imamo napušteno dijete. Moramo hitno da reagujemo, ne možemo ga smjestiti u Dom, a moramo po principu snalaženja da nađemo smještaj.
RB/BI: I šta radite u takvim situacijama? Imate li neki spisak nekih eventualnih porodica?
Pajović: To vam je, vjerujte, dobra volja nekih naših hranitelja, o kojima mislim da mnogo više treba da govorimo. Jer oni bi trebalo da budu i heroji i uzori. Dešava se da hraniteljku koja na smještaju ima dvoje djece, nazovemo u ponoć i ona bez problema prihvati to dijete na nekoliko dana, dok ne nađemo trajno rješenje. Ranijih godina imali smo gospođu koja je skoro deset godina prihvatala djecu za to hitno zbrinjavanje na nekoliko dana. Međutim, ona zbog svog zdravstvenog stanja i poznih godina, već neko vrijeme nije u mogućnosti da ih zbrine. Ali, imamo spisak hranitelja koji bi nam priskočili u pomoć. Kontaktiramo i kolege iz drugih centara koji nam pomažu tako što „našu“ djecu upućujemo kod hraniteljskih porodica koje su njima na raspolaganju.
RB/BI: Svaka čast hraniteljskim porodicama, svaka čast toj gospođi koja vam je bila deset godina na raspolaganju za te hitne slučajeve, onda kad je muka.
Pajović: A kada želite da ih negdje pohvalite ili da govorite o njima javno, oni se povlače. To su zaista humani ljudi koji ne žele samopromociju, ali mislim da zbog društva moramo malo više o njima da govorimo, da zaista budu vidljiviji.
RB/BI: Mislim da je ovo početak kao iz „Kazablanke“ jednog divnog prijateljstva, Radio Bara i Centra za socijalni rad. Naravno, dobro bi bilo da se što rjeđe gledamo i da Vi što rjeđe gostujete u ovom studiju, ali dok je ove muke u društvu dok je ovog vršnjačkog nasilja, mislim da bi trebalo da budete redovna gošća ovdje, kao i da pravimo okrugle stolove, uz prisustvo pedagoga i psihologa škola, predstavnika Centra za socijalni rad i Centra bezbijednosti, i drugih kojima je ova problematika u nadležnosti. Da Vas, na kraju, pitam: imate li vi stručnog kadra da se nosi sa svim ovim problemima?
Pajović: Nama, zaista, treba što više stručnog kadra da bi mi mogli kvalitetno da obavljamo svoj posao. Da ne govorim o našim prostornim kapacitetima koji su jako loši. U praksi to izgleda tako da vi u jednoj kancelariji imate troje zaposenih, koji rade u devet kvadrata, a u toj kancelariji moraju da prime roditelje i makar jedno dijete. Problem je čak kako svi da da sjede, a moramo da imamo prostoriju za kontaktiranje djece u posebnim uslovima. Imamo situaciju gdje se tokom razvoda braka izrekne mjera kontaktiranja djece samo u kontrolisanim uslovima, u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad. I u tom slučaju mi nemamo adekvatnu prostoriju, jer kako ćemo da privolimo neko dijete koje ima tri ili četiri godine da dođe u jednu za njih, da kažem, sterilnu ustanovu, gdje imate jedan sto i jednu stolicu. I tu improvizujemo, pa smo nekako i kancelariju, u službi djece i mladih pokušali da osmislimo, ali i dalje to nije dobro rješenje.
Preuzeto sa: Biljana Pajović: Vršnjačkog nasilja ima mnogo u čitavoj zemlji, Bar je samo transparentniji (barinfo.me)
